Dečji grad Danubius je internacionalni kamp na nemačkom jeziku koji se održava svake godine, krajem juna, u transilvanijskom selu Barkud/ Bekokten. Okuplja oko 160 dece iz Rumunije, Mađarske , Srbije i Poljske, koja 5 dana „idu na posao” i uče „radeći”. Deca su uzrasta 8-11 godina.
U ovom tekstu opisaću vam kako Dečji grad izgleda iz ugla jedne desetogodišnjakinje. Koje su to sve aktivnosti, misli, želje koje čine jedan dan u ovom gradu?
Situacija: Grupu „Veverice” čini 13 devojčica. Njihova starateljka/ nastavnica sam ja, Danijela. U grupi je 5 devojčica iz Srbije i 6 iz Rumunije. Devojčice spavaju u dve sobe u selu Seligstadt. Ja spavam u sobi sa devojčicama iz Srbije.
7h – „Jao, ne! Opet nas nastavnica budi ovako rano! Mrzim rano ustajanje. Neću nikad u životu da radim!”
7.15h – „Uspela sam nekako ustati, idem sad na brzinu da operem zube i da se obučem. Uskoro će doručak, a onda idemo na posao! Jedva čekam danas da dobijem svoju platu! Hoću posle da jedem musli, palačinke, da učestvujem u šou za talente, da pokažem svima kako mogu dobro da pevam i igram! Ah da, moram i krevet da namestim, da nam soba bude lepa. ”
7:35h – „Jao, kad će više taj doručak. Jaaaako sam gladna! Jedva čekam ponovo da jedem onaj domaći maslac. Nastavnica mi je rekla da je i pašteta koju smo juče jeli domaća. Baš je bila ukusna! I hleb mi se jako svideo. ”
7:50h – počinje doručak, nakon doručka deca sami odnose tanjir i pribor za jelo do kuhinje. Posle toga spremaju u ranac sve što im je potrebno za taj dan i izlaze napolje, gde ih čeka kombi koji ih prevozi do sela Barkud, u kom se održava Dečji grad.
8:45h – „Jao, gde mi je sad kačket! Nastavnica kaže da ga moram poneti, a nigde ga nema…U ranac sam spakovala vodu, kabanicu, rezervnu majicu, čarape i kremu za sunčanje. Još samo taj kačket da nađem i krećemo! A, evo ga, ne znam kako se našao pod krevetom…Spremna!”
8:50-9:05h – vozimo se u kombiju, nas 14 „veverica”. Sve smo obule gumene čizme jer je dosta oblačno, ali se nadamo da će sunce da nas iznenadi za par sati. Dolazimo do igrališta gde ćemo se igrati do 10h, kada počinje „Šou za građane”, gde igramo i pevamo i razgibavamo se pre posla 😉
10h – „ Von Kopf bis Fuß, von Kopf bis Fuß- što je super ova pesma, odmah sam sve razumela. Jao, i Makarenu! Baš je super ovaj naš šou! Najavili su da su od 12h prijave za talent šou, ne smem zaboraviti da odem posle ručka!”
10:15 – 16h – „ Danas sam radila u kafiću. Ovaj posao izabrala sam zato što jako volim da kuvam kafu i da pravim kapućino. Moj poslodavac ( volonter iz Nemačke/ Rumunije) je bio veoma fin prema meni, i pričao je sporije na nemačkom, kako bih sve razumela. Imali smo dosta posla danas, pošto je padala kiša pa su svi došli u kafić da sede. Baš smo dosta kafa prodali, i dobro smo zaradili!
Od 12 do 12:30 smo imali pauzu za ručak, na koji sam išla sa svojim poslodavcem. Tad je kafić bio zatvoren. Posle ručka smo opet dosta radili. Nastavnica je takođe bila u kafiću i popila jedan kapućino!
Na svojoj kasnijoj pauzi sam šetala po gradu, išla sam u bioskop i kupila musli, zatim sam odgledala jednu pozorišnu predstavu na trgu. Baš je bilo zanimljivo. Prijavila sam se za talent šou i sutra nastupam pod rednim brojem 5! Nagrada za pobednika je 40 zelija!!! ( Zeli je valuta u Dečjem gradu)
A kupila sam posle i jednu palačinku sa nutelom u pekari, taman za desert. Dugo sam čekala u redu…
Sutra ću raditi kao zlatar, videla sam da tamo devojčice prave baš lep nakit, pa bih želela da se oprobam i u tom poslu. Sad čekam prodavca novina da vidim šta se to sve dešavalo u gradu, i ima li kakve najave za sutra. Baš me zanima i vremenska prognoza, valjda neće padati kiša jer poslepodne idemo u šetnju do sela Seligstadt.”
16h – ponovo se održava Šou za građane, tu opet pevamo i igramo, i slušamo šta se to danas dešavalo u gradu. Najavljuje se talent šou i sutrašnja šetnja. Posle šoua nas čeka naš kombi i vraćamo se u Seligstadt.
16:30h – „Jao kako sam umorna od posla! Ali, idemo da se igramo napolju. Danas ćemo ići da igramo stoni tenis, a posle ćemo se malo kartati napolju. Napokon je sunce izašlo! Trebalo bi i sobu da sredimo i da operemo čizme, kako bi sutra sve bilo spremno.
Jutros mi je nastavnica pomogla da naučim par rečenica za svoj današnji posao, a posle sam i u kafiću naučila par novih reči. Sve sam ih zapisala! A večeras ćemo sa nastavnicom učiti reči koje nam trebaju za sutrašnji posao. Baš se radujem što ću praviti nakit. ”
19h – večeramo i, kao i za doručak, vraćamo tanjire i pribor u kuhinju. Nakon večere nastavljamo sa igrom, pričamo o svom danu i planovima za sutra.
20 – 20:30h – „Nastavnica nam je svima dala telefone kako bismo mogli da se čujemo sa roditeljima. Mami i tati sam spričala sve što mi se danas dogodilo. I šta smo jeli, i šta je bilo na poslu. Nismo pričali dugo jer su razgovori baš skupi. Nastavnica kaže da treba nešto da ispričamo i uživo, kad dođemo kući. ”
20:30 h – „Napolju je bilo baš lepo vreme i kartale smo se za jednim stolićem, pod suncobranom. Kartale smo se i sa rumunskim devojčicama, a one su želele da ih naučimo poneku reč srpskog. Posle smo malo skakale na trampolini, a oko devet smo ušle opet u kuću jer se već bilo smračilo. ”
21-22h – „Istuširala sam se i oprala zube. Večeras smo odlučile da napravimo Dečji grad u našoj sobi. Svaka od nas je nešto prodavala na svom krevetu. Prodavale smo gelove za tuširanje, mašne, nakit, i plastične čaše. Bilo je baš zanimljivo, ali smo u 22h morale da završimo igru jer je već bilo vreme za spavanje. Nastavnica je rekla da možemo još malo da pričamo tiho, jer su druge devojčice već bile zaspale. I mi ćemo uskoro. Sutra opet idemo na posao. A moram da se pripremim i za talent šou…Laku noć ;)”
Prve utiske iz Dečjeg grada 2018 pročitajte ovde.
Dečji grad Danubius – iz ugla jedne desetogodišnjakinje
