Vremenom se sve više radujem prirodi i različitim nijansama zelene boje. Priroda me smiri, razbistri mi um, izoštri čula. Posle šetnje po šumi osećam se preporođeno, i sa elanom nastavljam sve svakodnevne obaveze.
I u nedelju sam pobegla u prirodu. Želela sam da slušam samo reku i šuštanje lišća. Želela sam da slušam tišinu. Zbog toga sam otišla na Gradac.
Ponovo se sastala vesela družina iz Planinarsko – rekreativne sekcije FTN-a i u 7h krenulo put Valjeva. Kod Tadića mlina započeli smo šetnju pokraj Gradca, jedne od najlepših reka ovog kraja. Nadošla je prethodnih dana zbog obimnih padavina, ali nam je dozvolila da joj se približimo dovoljno i stignemo i do njenog izvora – nakon nekoliko sati pešačenja.
Prvi deo staze bio je opkoljen visokim koprivama, koje smo spretno izbegavali. Nakon toga, lagana šetnja pretvorila se u pravi planinarski poduhvat – bar za mene. Put nam je otežalo krupno kamenje, polomljeno drveće koje smo morali preskočiti, i jedan strmi uspon koji ne bih uspela da popnem bez pomoći Jasmine i Igora, koji su mi pružili ruku i omogućili mi da se popnem do neke meni sigurne pozicije. Prilikom penjanja s njima, shvatila sam koliko je volja važna da učinimo nešto što nam se do tada činilo nemogućim, i koliko je važno imati oslonac, kako na planini, tako i u životu.
Nakon strmog uspona koji mi se činio nedostižnim, stigli smo do pruge, sa koje se pruža pogled na manastir Ćelije, koji nam je bio poslednja tačka odmora. Na pruzi nas je dočekao i teretni voz, a mi smo razmišljali o tome kako bismo mogli uskočiti u njega, kao u filmovima, i odvesti se u nepoznato. Međutim, čekalo nas je još mnogo pešačenja, prelaska drvenih mostića preko Gradca, uspona i silazaka, kako bismo stigli do vrela.
Usput smo naišli i na Degurićku pećinu, čija voda iz vrela utiče u reku Gradac. Tu smo napravili pauzu i posmatrali kako se kristalno čista voda uliva u reku i kako zajedno odlaze ka svom ušću. Odmorili smo u hladu, podelili hranu i nastavili dalje.
Kako smo se ponovo približavali reci, nazirala su se etno-domaćinstva, čije su nas gazde pozivale da baš kod njih napravimo predah i popijemo neki domaći sok ili rakiju. Ja sam se odlučila za sok od maslačka u etno – domaćinstvu Skok po skok. Pored soka od maslačka, možete popiti i sok od koprive, zove i matičnjaka, i naravno – domaću rakiju. Hrabri su se ovde i okupali u ledenom Gradcu, dok su ostali samo rashladili noge. Meni je bilo dovoljno da, sedeći kraj reke, udišem njenu svežinu.
Kada smo prešli drveni mostić sastavljen od dva debla, našli smo se na levoj obali reke, gde smo videli i kupače na improvizovanim plažama od šljunka. Sjatilo se tu dosta Valjevaca sa malom decom, želeći da iskoriste jedan od retkih vrelih dana ovog leta. Mi smo nastavili ka vrelu, do koga smo stigli posle nekih sat vremena hoda po blatnjavoj stazi ukrašenoj krupnim kamenjem. Nije mi više bilo teško – mislila sam, kada sam pregurala ono strmo brdo – mogu i ovo. A tako je i bilo.
Stigavši do vrela, svi smo se smestili na travu i pomno posmatrali kako ledena voda izvire iz stene i prkosno nastavlja svoj put, ne dozvoljavajući da joj iko taj put prekine. Raj za oči i uši. Bilo mi je puno srce jer sam uspela da vidim još jednu prirodnu lepotu naše zemlje. Lepotu koju toliko potcenjujemo, često joj ne dajući priliku da se pokaže.
Za kraj izleta prošetali smo do manastira Ćelije, najlepšeg manastira valjevskog kraja, izgrađenog, prema jednom predanju u 13. veku , a po drugom početkom 15. veka. Duhovna je prestonica srpskog naroda – kako stoji na jednoj od tabli u njegovoj blizini.
Po čemu ću pamtiti Gradac? Po mirisu kantariona, po ukusu soka od maslačka, po žuboru ledene reke, po idiličnim pejzažima koji ne dozvoljavaju da trepnem, i po planinarskom duhu koji je uvek u vazduhu, od početka do kraja pešačenja.
Da li ste vi bili na Gradcu? Kakve uspomene nosite odande?
Ako vam se svideo ovaj tekst, pročitajte i ostale tekstove o mestima u kojima priroda vodi glavnu reč: Povlen, Kanjon Nere,