Slovenački grad Kranj bi mogao biti kao i svaki drugi grad u Sloveniji – čist, zelen, besprekoran. Međutim, on ima nešto što drugi nemaju, a to je kanjon reke Kokre – prirodna oaza koja se nalazi u samom srcu grada!
Legenda kaže da je Bog, stvarajući svet, išao i delio svakoj zemlji ponešto. Nekoj je dao planine, nekoj reke, nekoj plodnu zemlju. Na kraju svog puta, stigao je do Slovenije, a pošto je ona bila poslednja zemlja koju je trebalo da obiđe, istresao je iz svoje vreće sve što mu je ostalo na njeno tlo. Tako je Slovenija dobila i planine, i reke, i jezera, i more. Tako je i grad Kranju na poklon dobio reku Kokru i njen kanjon.
Kokra je reka koja izvire u Karavankama, a završava svoj tok dug 34 km u Kranju – gde se uliva u reku Savu. Od svog izvora, pa sve do ušća, ona se probija između visokih planina, a Kranj je jedini veći grad koji na njoj leži. Iz tog razloga je reka nestvarno bistra, potpuno nezagađena i stanište različitih vrsta manjih riba.
Kanjon Kokre ušuškan je u samom centru grada, i bilo mi je nepojmljivo da to nije uticalo na njegovu čistoću. Stanovnici Kranja ga vole, paze i miluju, redovno obilaze i čiste. On je njihov ponos, njihova oaza za beg od svakodnevnice.
Kanjon nije veliki prostorno, ali je dubine 30m i potrebno je oko sat vremena da se obiđe. Najbolje – po vrelom letnjem danu, kada vam zatreba mir i osveženje. Veoma ga je lako pronaći, ucrtan je na svakoj mapi, kao prirodna turistička znamenitost. Ulaz je slobodan za sve.
Spustivši se uskim, strmim stepenicama, Marko i ja smo se našli u nekom potpuno drugom svetu. Užareni beton vrelog letnjeg dana zamenili smo prirodnim hladom, pogledom u različite nijanse zelene boje, koje su pravi odmor za oči. Buku automobila zamenili smo mirom, žuborom reke Kokre, i šumom lišća na blagom povetarcu.
Nije bilo mnogo posetilaca u avgustovsko popodne. Primetili smo jedan par koji se takmičio u bacanju kamenčića u reku. Njihov zvonki smeh odzvanjao je kanjonom, i zvuk kada kamenčići dodirnu površinu hladne vode.
Prelazili smo zatim preko drvenih mostića i posmatrali jato pataka u vodi, koje se svom snagom bore da pređu preko svakog većeg kamena. Takođe mi je bilo zanimljivo posmatrati njihovu požrtvovanost i spremnost da pomognu jedni drugima. „Eh, kada bismo se i mi ljudi ponašali kao ovi pačići” – pomislila sam.
Drugi deo staze vodio nas je kroz gustu šumu na jednu livadu, kojom smo stigli do visokog staklenog mosta. Prelazeći preko njega,ugledali smo kaskade koje koje su doprinosile lepoti i bajkovitosti kanjona. Zbog niskog vodostaja reke, nismo ih mogli doživeti u pravom svetlu – ali eto razloga da dođemo ponovo.
Pratili smo put dalje, prolazeći uskim stazama kroz gusto granje. Staze su prohodne, ali je potrebno imati udobne patike, zbog krupnog kamenja na nekim delovima. Prilikom šetnje pravili smo i česte pauze za odmor. Nismo bili umorni od pešačenja, ali je prijalo smestiti se na neku od stena i posmatrati bistru vodu, utonuti u svoje misli i opustiti se.
Vreme u ovoj čarobnoj oazi brzo nam je prošlo. Na užareni asfalt smo se vratili nakon nekih sat vremena – smireni, opušteni i razdragani. Jer, priroda uvek učini svoje 😉 Odavde smo kući poneli nekoliko raznobojnih kamenčića i lepe uspomene na jedno popodne ispunjeno mirom i svežinom.
Da li ste posetili kanjon reke Kokre? Ako planirate put u Kranj, pročitajte i ovaj tekst.
Imate li vi u svom gradu neko mesto koje posetite kada vam treba mir i odmor za sva čula?
Ako vam se dopada ovaj tekst, sigurna sam da će vam se svideti i tekstovi o klisuri reke Gradac, kao i kanjonu Nere u Rumuniji.
Hvala ti na lepom tekstu. Kako si ga lepo opisala, sada mi je još više žao što nisam obišao kanjon Kokre kada sam bio u Kranju ?
Hvala ti na čitanju! Moramo ponovo u Kranj, ti da doživiš kanjon, a ja kaskade koje su presušile u letnje doba ?