Prag je grad kom se uvek vraćam. Razlog? Ne znam. Jednostavno me vuče. Uhvati i ne pušta. I tera da stalno mislim o njemu. Pa i danas.
Brojala sam dane do ponovnog sastanka. Pripremila sam odeću za sve vremenske prilike. Nadala sam se snežnom Pragu – u izdanju u kom ga do sada uživo nisam videla.
I stigli smo. Po treći put sam kročila na kaldrmisane praške ulice. Iako umorna, nisam želela da odmaram. Želela sam da prošetam Karlovim mostom, da oslušnem zvuke uličnih svirača, da sretnem ponovo gospodina sa šeširom koji crta portrete, da pozdravim gospodu Pražane, koji u predvečerje, ruku pod ruku, šetaju mostom laganim korakom, da uživam u pogledu na Hradčane i javim se Janu Nepomuku – jer svakako moram doći ponovo!
Sneg nije padao, ali vazduh je mirisao na zimu i ledio prste pod vunenim rukavicama. Nije mi to smetalo. Ušuškala sam se šalom i posmatrala. Širio se miris sveže pečenog trdelnika. Žurilo se ka pivnicama na večeru i pivo. I mi smo te večeri probali gulaš sa knedličkama i nazdravili jednom čašom tamnog Krušovice piva. Za nas, i za još jedno čarobno putovanje!
Prag nas je srdačno dočekao. Jedva sam čekala sutra.
Priče iz Praga možete pročitati na sledećim linkovima:
Prag – jedan savršen dan
Gde su nas odvele praške metro linije
Na kafi sa intelektualcima – kafe Luvr, Prag
Pingback: Odgovor na večito pitanje: „Kako toliko putuješ?” – Deni putuje