Categories
Austrija Hrvatska Letonija Mađarska

Kuda na advent? Mojih najdražih pet božićnih marketa

Vreme adventa je doba godine kada se u mnogim gradovima u Evropi održavaju božićni marketi. Glavni, ali i sporedni trgovi, ukrašeni su štandovima na kojima se prodaju razni gastronomski specijaliteti, novogodišnji ukrasi, kuvano vino, i druge đakonije.

Volim da posećujem advente po Evropi jer me prosto mami ta radost koja isijava iz svakog pojedinačnog štanda. Nema mesta za nervozu, samo za osmehe, zabavu i poneki slatkiš. U ovom tekstu ću vam predstaviti svojih 5 najdražih božićnih marketa, a nadam se da će se lista uskoro i proširiti.

1. Beč

Advent u Beču traje od sredine novembra do 26. decembra. Najlepši marketi su ipred Šenbrun palate, na trgu Marije Terezije i ispred palate Belvedere. Najveća i najposećenija je svakako božićna pijaca ispred Gradske kuće ( Rathausplatz), a tu se nalazi i klizalište na otvorenom.

Kada se nađete na adventu u Beču, obavezno kupite punč ili kuvano vino u šoljici u obliku čizme! Svaka šoljica ukrašena je motivima trga na kom je kupljena, a to će vam sigurno biti najdraži suvenir iz carskog grada.

Listu božićnih marketa u Beču i više informacija o njima možete naći ovde.

Rathausplatz
Rathausplatz

2. Zagreb

Advent u Zagrebu već nekoliko godina nosi titulu najlepšeg u Evropi. Traje od kraja novembra do 7. januara. Na preko dvadeset lokacija u glavnom gradu Hrvatske možete uživati u mirisu i ukusu medenjaka, fritula, kobasica, kuvanog vina, te u veoma maštovitoj dekoraciji koji krasi svaki štand.

Posebno zanimljivi posetiocima su ukrasni ramovi u kojima se mogu fotografisati i ovekovečiti svoju posetu. Najlepši marketi su u Caffeu de Matoš, na Klovčićevim dvorima, u Zrinjevcu i na glavnom Trgu bana Josipa Jelačića.

I u Zagrebu se možete oprobati u klizanju, u Ledenom parku, na Trgu kralja Tomislava.

Više o adventu u Zagrebu možete ćitati u ovom tekstu.

Advent u Zagrebu
Advent u Zagrebu

3. Riga

Božićne postavke u Rigi mogu se videti od 30. novembra do 8. januara. Riga ima božićne markete na tri velika trga, što nije mnogo, ali oni su me toliko očarali da sam morala da ih uvrstim u top 5.

Štandovi su postavljeni duž glavnog trga Doma Iakums, te na trgu Livu i u Esplanade parku. Sva tri marketa su velika i na njima se mogu kupiti i ručno rađeni predmeti sa motivima Letonije, kao i čuvena figurica crne mačke, koja je simbol grada.

Ne zaboravite da na nekom od riških trgova probate i balzam – tipično alkoholno piće, i da zaigrate uz neku od božićnih pesama koje se vrte na razglasu i doprinose prazničnoj atmosferi.

Šta još možete videti i raditi u Rigi, pročitajte ovde.

Detalj sa božićnih marketa u Rigi
Detalj sa božićnih marketa u Rig

4. Budimpešta

Dunavska lepotica takođe nudi pravu čaroliju ljubiteljima Božića. Na trgovima Vorosmarty i ispred Bazilike svetog Ištvana vlada najbolja pretpraznična atmosfera, mada su i ulice koje ih spajaju pretvorene u mini božićne markete.

U Budimpešti utolite glad uz tradicionalni langoš, zabavite se vožnjom na čuvenom Budimpeštanskom oku, a duh Božića osetite i gledajući 3D projekciju na Bacilici svetog Ištvana.

Više o mojoj poseti adventu u Budimpešti saznajte ovde.

Vorosmarty trg
Vorosmarty trg

5. Segedin

Manji od ostalih, ali nimalo za potceniti! Advent u Segedinu je mirniji od većine na kojima sam bila, i baš zbog toga je zauzeo posebno mesto u mom srcu. Još jedna vrlina je što su cene zaista niske u odnosu na veće gradove, pa se možete počastiti svačim što poželite!

Advent traje od 29. novembra do 24. decembra, a posebna atrakcija je vožnja na ogromnom točku Szeged Eye, sa pogledom na celi grad.

Više o Segedinu možete čitati ovde.

Top pet mađarskih gradića pogodnih za jednodnevni izlet

Szeged Eye
Szeged Eye

Sad ste vi na redu!

Predstavila sam vam svojih 5 najdražih božićnih marketa. U narednom periodu ću posetiti još dva, i rado ću dopuniti listu, ukoliko me neki od ta dva zaista oduševi.

Da li ste bili na nekom od ovih božićnih marketa? Imate li omiljeni? Da li biste dodali neki drugi na listu? Pišite mi svoje predloge u komentarima!

Categories
Mađarska

Top pet gradova u Mađarskoj pogodnih za jednodnevni izlet

Mađarska mi je do skoro bila nepoznanica. Sem Budimpešte i Sent Andreje, koje sam posetila još u srednjoj školi, nisam poznavala nijedan njen grad Priliku da je otkrijem dobila sam od turističke agencije Putokaz 021, koja je u prethodnih godinu dana organizovala niz jednodnevnih izleta ka našem severnom susedu. U ovom tekstu želim da vam predstavim moju listu pet gradova u Mađarskoj pogodnih za jednodnevni izlet.

Pa, da krenemo 🙂

Segedin

Na obali reke Tise leži treći po veličini mađarski grad. Iako je poplava 1879. godine sravnila grad sa zemljom, on za vreme vladavine Franca Jozefa postaje muzej na otvorenom. Simbol grada je Zavetna crkva, čija izgradnja je finansirana od priloga preživelih građana.

Zavetna crkva, Segedin
Zavetna crkva, Segedin

Segedin čuva neke od najlepših zgrada izgrađenih u stilu secesije – Dojčevu narodnu palatu, Reok palatu, Vodotoranj… Još jedna činjenica koja me je u Segedinu oduševila jeste to što grad ima banju u samom centru grada 🙂

Reok palata, Segedin
Reok palata, Segedin

Preporučujem posetu Segedinu za vreme adventa – kada je grad najživlji, kada se sve šareni i miriše na kuvano vino.

A ako vam ostane vremena, možete posetiti i mađarski nacionalni muzej , o kom sam pisala ovde. Više o Segedinu saznajte ovde.

Karaš ulica, Segedin
Karaš ulica, Segedin

Sekešfehervar

Ovaj mali grad komplikovanog naziva nalazi se u središnjem delu zemlje. Deveti je po veličini , ali ga nikako ne treba potceniti. U prevodu njegov naziv znači Beli zamak sa prestolom ( srpski naziv je Stolni Beograd).

Sekešfehervar
Sekešfehervar

Sekešfehervar ima važan istorijski značaj, jer je u njemu krunisano oko 40 i sahranjeno 15 mađarskih kraljeva. Simbol grada je Katedrala Svetog Ištvana iz 18. veka.

Volimo Sekešfehervar
Volimo Sekešfehervar

Gradić odiše mirom i elegancijom. Skladan je, pastelnih boja, među kojima dominira bledo žuta. Krasi ga nekoliko fontana i mnogo zelenila. Blizu je jezera Balaton, pa ga možete ukombinovati sa posetom Vispremu i Tihanju.

Jedna od fontana, Sekešfehervar
Jedna od fontana, Sekešfehervar

Vesprim

Ovo je jedan od najstarijih gradića u Mađarskoj, nastao u 9. veku. Legenda kaže da je, poput Rima, izgrađen na sedam brežuljaka.

Visprem, pogled sa zamka
Vesprim, pogled sa zamka

Vesprim je sedište najstarije katedrale u Mađarskoj, koja je izgrađena davne 1001. godine! Karakterišu ga srednjovekovna arhitektura pastelnih boja, uske kaldrmisane ulice i Letnji festival koji se održava već osamnaest godina!

Katedrala, Visprem
Katedrala, Vesprim

Sigurna sam da će gradić tek postati jedna od popularnih destinacija u Mađarskoj, jer ga 2023. godine očekuje prestižna titula Evropske prestonice kulture. Eto još jednog razloga da ga uvrstite u svoju travel bucket listu 🙂

Veszprem 2023
Veszprem 2023

Tihanj

Mali, ali veoma šarmantan gradić na Balaton jezeru nikog ne ostavlja ravnodušnim. Poznat je kao grad lavande zbog lila polja koja ga okružuju i koja ga u proleće učine najlepšim na jezeru.

Tihanj, Balaton
Tihanj, Balaton

Kažu da se iz Tihanja pruža najbolji pogled na prostrani Balaton! Ali, tu ne prestaje draž! Oni željni kupanja i sunčanja lako će naći svoje mesto na besprekorno uređenoj plaži uz jezero.

Balaton jezero
Balaton jezero

Ovde možete probati i sladoled od lavande, kupiti razne sapunčiće i suvenire ljubičastih nijansi. A ako želite da miris lavande ponesete iz Tihanja, kupite jednu sadnicu i zasadite je negde u svom domu 🙂

Reklama za sladoledžinicu, Tihanj
Reklama za sladoledžinicu, Tihanj

Pečuj

U regiji Baranja, blizu granice sa Hrvatskom, leži divni Pečuj. Ovaj grad može da se pohvali titulom Evropske prestonice kulture koju je poneo 2010. godine, te poznatom fabrikom keramike Žolnai, o kojoj više možete saznati ovde.

Fabrika keramike Žolnai, Pećuj
Fabrika keramike Žolnai, Pećuj

Od svih znamenitosti koje treba da vidite u Pečuju izdvojila bih Ranohrišćanski mauzolej pronađen u iskopavanjima 1975. godine, koji je pod zaštitom UNESKO-a i Kasim – pašinu džamiju, u kojoj se danas obavlja katolička služba.

Kasim- pašina džamija, Pečuj
Kasim- pašina džamija, Pečuj

I to nije sve – Pečuj nudi još mnogo toga – nekoliko muzeja, kulturnu četvrt Žolnai oko već pomenute fabrike jednu od najlepših gradskih kuća koju sam videla do sada…Ako želite da saznate više o ovom predivnom gradu, pročitajte ovaj tekst.

Kulturna četvrt Žolnai, Pečuj
Kulturna četvrt Žolnai, Pečuj

Za posetu ovim gradovima iz Srbije potrebno vam je od 1500 do 3000 din. Verujte mi da zaista vredi videti svaki od njih.

Gradska kuća, Visprem
Gradska kuća, Vesprim

Kako vam se sviđa moja lista? Imate li neki mađarski gradić koji biste mi preporučili? Rado bih dopunila listu vašim predlozima 🙂

Zahvaljujem se turistićkoj agenciji Putokaz 021 koja me je pozvala da budem gost na svim ovim izletima 🙂

Categories
Mađarska Putnica

Budimpešta u elegantnoj crnoj haljini

Palo je veče i Budimpešta se presvukla. Belu svečanu haljinu zamenila je elegantnom crnom. Graciozna i kulturna. Svetlucava. U novogodišnjem izdanju.

Odmorila sam se i zgrejala ispijajući vruči voćni čaj u Anna Cafe- u. Tu, u mirnom kutku za dvoje, sedela sam ovog puta sama. Za stolom naspram mog sedela je grupa razdraganih Dalmatinaca. Upila sam mirise čokoladnih kolača kojima su posluženi, a pritom oslušnula i njihov razgovor. Tema je bio njihov Couchsurfing domaćin – Hakim iz Azarbejdžana. Komentarisali su kako ih je Hakim velikodušno dočekao i kako mu moraju napisati pozitivnu referencu.


Vreme provedeno u kafiću iskoristila sam za pretraživanje najlepših adventskih punktova u gradu, želeći da ih sve obiđem i osetim adventski duh. U trenutku kada su momci spomenuli Couchsurfing, setih se da on ne služi samo za traženje smeštaja, već i za druženje sa lokalnim stanovništvom – da sadrži i opciju Hang Out. Otvorila sam aplikaciju i aktivirala svoj „hangout mode”, u nadi da ću pronaći nekog normalnog s kim bih mogla provesti vreme u Budimpešti, a možda i saznati nešto možda sasvim novo o gradu,

Za par sekundi javile su se četiri osobe i od svake sam dobila privatnu poruku. Joanna iz Belgije i jedan momak iz Argentine sedeli su u  kafiću nadomak mog i tu su želeli i da ostanu do večernjih sati.  Jedan Portugalac želeo je da ide na Budimsku tvrđavu. A četvrti – dotični Hakim iz Azerbejdžana,  želeo je da obilazi božićne markete. Setih se razgovora razdraganih Dalmatinaca, ali pomislih da bi bila prevelika verovatnoća da je u pitanju ista osoba. Pročitala sam njegove recenzije, i kako su sve bile pozitivne, odlučila da ga upoznam. Dogovorili smo se da se nađemo u 19h kod Bazilike svetog Ištvana.

Ali, do 19h imala sam još dva sata vremena, Taman toliko da doživim noćni ritam grada u vreme Adventa! Krenula sam ka Vorosmarty trgu i već pri prvom pogledu na njega ostala zapanjena raskošnom jelkom koja ga krasi. I ne samo jelkom, već i celokupnom euforijom koja je ovde vladala.  Dočekali su me redovi za langoš, kobasice, kolenice, dimljenog lososa, kurtoš kolače… Ali, u tim redovima su svi bili ljubazni i nasmejani. Kinezi, Skandinavci, Nemci, Hrvati, Francuzi – svi su se sjatili na jednom mestu, u cilju da probaju nešto od mađarskih ukusnih jela. Zbog paprenih cena odlučila sam se za langoš sa sirom, pavlakom i belim lukom. Pojela sam ga pod nadstrešnicom sa Slovacima i Kinezima. 🙂



Od Vorosmarty trga nastavila sam pravo, i kako nisam imala mapu, odlučila da pratim reku ljudi.Tako sigurno ne mogu pogrešiti.

Prvo su me odveli do Budimpeštanskog oka – Budapest Eye točka. Iako je zima već odavno stigla u Budimpeštu, ljudi su i dalje, u debelim jaknama, obmotani zimskom vunenom opremom, uživali u pogledu na Budimpeštu pri vožnji džinovskim točkom.

Masa me je dalje vodila ka Bazilici svetog Ištvana ( to sam shvatila na osnovu putokaza). Duž pešačke ulice kojom smo išli do tamo odigravao se još jedan šareni vašar – tezge sa suvenirima, ručnim radovima, slasnim đakonijama, igračkama, novogodišnjim ukrasima ređale su se u nedogled. Prodavci su pozivali na degustaciju kuvanog vina i kobasica, ali nijedan od njih nije bio napadan. Zahvaljivali bi se čak i kad sam samo prišla da fotografišem njihovu tezgu, uz prethodno odobravanje.


Odjednom sam primetila da se gužva povećava, i slutila sam da se približavam Bazilici. Posmatrala sam i dalje štandove – ovde je dimljeni losos bio glavni na meniju. Do tada sam mislila da je trg Vorosmarty najvažniji božićni market, ali me je dolazak ovde potpuno razuverio. Gurala sam se strpljivo kroz masu, a onda je ispred mene bljesnulo! Bazilika svetog Ištvana nadgleda ovaj trg svom svojom veličinom. Tek kada sam se udaljila dvadesetak koraka mogla sam videti njeno pročelje. Iznad mene svetlucao je zlatni improvizovani krov u obliku cirkuskog šatora, čija su krila ovaj trg učinila svečanim. A ispod njega – raskošna crvena jelka. “Budimpešta je zaista elegantno obučena”, pomislila sam.


Pošto sam imala dovoljno vremena do susreta sa Hakimom, odlučila sam da odem do Dunava i iskoristim vreme za večernju šetnju. Brzo sam izbila na kej, spustivši se stepenicama kraj Lančanog mosta. Sneg mi je škripao pod nogama dok sam laganim korakom šetala duž reke. Sada, kad je pala noć. mogla sam posmatrati Budimpeštu u svom njenom sjaju. Sve ono što sam videla tokom dana ( o tome sam pisala ovde) sada je u meni budilo neka sasvim druga osećanja. Nakon gužve i buke na božićnim pijacama, prijao mi je mir, i ta tišina koja je svojstvena rekama. Usput sam srela nekoliko zagrljenih parova, koje sam sa zadovoljstvom fotografisala. Za kraj šetnje sam se divila veličanstvenoj zgradi Parlamenta, pred čijom pojavom svaki put ostanem nema.


Bilo je četvrt do 7, a ja sam želela stići na vreme, kako ne bih ostavila svog domaćina da čeka. Vratila sam se ka Bazilici i stala na stepenice ispred. Primetila sam da je ovo često mesto sastanka, jer je kraj mene čekalo još dvadesetak ljudi 🙂 Nadala sam se da će me Hakim prepoznati, jer ja slabo pamtim lica, a da budem iskrena, nisam ni previše zagledala njegovu fotografiju. Crkva je oglasila 19h, a ja sam imala blagu tremu. Ipak je ovo bilo prvi put da se s nekim nalazim “na slepo”.

Odjednom sam ispred stepenica na kojima sam stajala, sada već skoro sama, u masi primetila gurkanje, nameštanje, kao da se nešto sprema. Pogledala sam ka crkvi, i videla da počinje neka animacija. Sišla sam sa stepenica i pridružila se masi, tražeći dobro mesto za posmatranje predivne božićne 3D projekcije. Kasnije sam saznala da se ona tokom adventskog perioda odigrava na svakih sat vremena i da se može posmatrati iz svih uglova Trga svetog Ištvana.

Kada je projekcija završila, prišao mi je Hakim. Pretpostavljao je da ne znam za 3D animaciju i zbog toga je želeo da se nađemo baš ovde. Pošto sam imala samo sat vremena do polaska kući, želeo je da mi pokaže jedan manje popularan, ali jednako lep božićni market.. Pristala sam, i krenuli smo nazad ka Budimpeštanskom oku.

Hakim je rođen u Azerbejdžanu i u Bakuu je završio studije prava. U Budimpeštu je došao na doktorske studije i tu će živeti još sigurno naredne dve godine. Rekao mi je da je mađarski vepoma težak, ali da se trudi da nauči što više, kako bi u društvu bio malo bolje prihvaćen. Raspitivao se o trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji i zanimalo ga je mišljenje Srba o Turcima, kako su petsto godina bili pod njihovom vlašću. Bilo mu je, naravno, neobično, da ja, kao devojka, putujem sama. Loše je pretpostavljao je da to znači da nemam momka. Kada sam rekla da imam, i da smo u dugogodišnjoj vezi, nije nikako mogao da shvati da me momak pušta da idem negde sama 😀 Sve u svemu, razgovor sa Hakimom mi je prijao. Obećao je da će jednom doći u Novi Sad, pa da želi tom prilikom upozna i Marka, mog slobodumnog momka. 🙂


Božićni market koji mi je Hakim pokazao bio je zaista lep. Dosta manji od ostalih, ali jednako svečan i veseo. Ovde je akcenat bio na ručno rađenom nakitu, koji su trgovci pravili po vašoj želji na licu mesta. Cene su, za moj pojam, bile previsoke, ali je sigurno poseban ugođaj poneti kući personalizovani suvenir iz mađarske prestonice. Nisam imala dovoljno forinti da se time počastim, ali možda hoću narednog puta.


Ono što sam ponela iz Budimpešte tog dana nije imalo cenu. Uspomene na deljenje trpeze sa ljudima različitih nacija, ukus svežeg langoša, pogled na Budimpeštu noću, veseo božićni duh, ljubaznost i smeh koji će mi sigurno produžiti život, i jedno novo internacionalno prijateljstvo. Više nisam tražila.

Autobus turističke agencije Putokaz 021 čekao me je u 20h. Napustili smo Budimpeštu puni novih utisaka, i sa željom da joj se uskoro ponovo vratimo. Možda kad obuče zelenu prolećnu haljinu?

Categories
Mađarska Putnica

Budimpešta u svečanoj beloj haljini

Taman kad sam mislila da više nigde neću putovati ove 2018. godine, sačekala me je u inboksu Marijanina poruku; „Deni, hoćeš li sa nama u Budimpeštu?” Nakon malo razmišljanja i organizacije, pristala sam. Naravno da jesam, jer, kako odbiti putovanje? Još jednom sam se našla u autobusu sa ostalim putnicima turističke agencije Putokaz 021.

Te noći pred polazak napadao je pravi sneg. Toliko da se taksi jedva provukao do moje zgrade. Psovao je taksista što putevi nisu očišćeni i pitao me zašto putujem po takvom vremenu. Verovatno je mislio da sam luda, kada sam sa osmehom izustila. „Ja volim sneg. Idem u Budimpeštu. ” 😉

Taj sneg pratio nas je tokom čitavog izleta. Vejalo je bez prestanka i u trenutku kad smo ušli u grad. Kroz prozore smo posmatrali snežne ulice i parkove pored kojih smo prelazili. Od svih podataka koje smo dobili od fantastičnog vodiča Srđana, najveći utisak na mene ostavio je podatak o ulici Rakoczi.. Ovu ulicu nazivaju ulicom života, jer se na njenom početku nalazi porodilište, u sredini pozorište, a na samom njenom kraju – groblje. Ona, dakle, predstavlja naše živote. Rodimo se u porodilištu, zatim glumimo u nekoj predstavi, a kraj nam je svima isti. Tužno – ali istinito.

Na budimpeštansko tlo kročili smo kod impresivnog Trga heroja. Krupne pahulje topile su se na našim kaputima dok smo posmatrali Milenijumski spomenik. Izgrađen je povodom hiljadite godišnjice od dolaska Mađara u Panonsku niziju, 1896. godine, te otuda taj naziv. Na vrhu 36m visokog korintskog stuba nalazi se statua krilatog anđela Gavrila, posrednika između Boga i ljudi. U podnožju spomenika vidimo 7 konjanika – 7 plemenskih poglavica, od kojih je glavni Arpad. Iza Milenijumskog spomenika nalaze se dve polukružne kolonade sa statuama četrnaest istaknutih istorijskih ličnosti Mađarske. Poređani su hronološkim redom – od Arpadovića do Habzburgovaca. Prazan deo se odnosi na period turske vladavine Mađarskom, od 1541 do 1718. godine.




Od Trga heroja krenuli smo zatim ka Vajdahunjadi dvorcu, prolazeći pored najvećeg klizališta na otvorenom u Evropi. Ovo klizalište je u stvari zaleđeno jezerce koje se puni vodom iz obližnje banje Sečenji. Sa nadvožnjaka sam posmatrala decu i roditelje koji radosno klizaju u susret jedni drugima. Odavde su se već videli vrhovi tornjeva Vajdahunjadi dvorca, koji se potpuno uklapao u ovu snežnu atmosferu.

Dvorac se nalazi na kraju Gradskog parka, čije staze su u ovo doba godine dekorisane u duhu Adventa. Štandovi sa kobasicama, kuvanim vinom, ukrasima, suvenirima, i raznim poslasticama mame vas da zastanete i probate nešto od tradicionalnih mađarskih proizvoda.

Međutim, naš cilj je bilo dvorište dvorca, koji nas je vratio u 13. vek. Romanika, gotika, renesansa , barok – na dvorcu smo videli tragove svih pravaca, što mu je dalo neki poseban šarm.




A najšarmantniji momak koji sedi u dvorištu i rado se slika sa turistima je svakako Anonimus – beležnik koji je 896. godine opisao dolazak Mađara u Panoniju i zabeležio imena sedmorice plemenskih vođa, u knjizi “Gesta Hungarorum” . Anonimus sedi, sa kapuljačom preko glave i rukopisom i perom u rukama. Veruje se da se, dodirivanjem njegovog pera, ispunjava zamišljena želja. Javiću vam da li je istinito 😉

Nakon šetnje po Gradskom parku, ponovo smo se našli u autobusu. Sledeća tačka obilaska bila je Budimska tvrđava. To je bio momenat koji sam najviše čekala. Panoramski pogled sa Budimske tvrđave pamtim još od svojih gimnazijskih dana. Jer, Budimpešta je bila moja prva inostrana destinacija 2008. godine 😉

Dok smo prelazili Lančani ( Sečenji ) most, Srđan nas je zamolio da prekrstimo prste, u nadi da se most neće srušiti. Legenda kaže da če se most srušiti kada preko njega pređe verna Mađarica. Od 1840. godine, kada je izgrađen, to se nije dogodilo 😉 Sa Lančanog mosta uočili smo i kamen nultog kilometra, od koga se meri udaljenost ka bilo kom mestu na svetu. A ispred nas belila se veličanstvena Budimska tvrđava.

Budimska tvrđava mi je najdraži deo Budimpešte, ne samo zbog pogleda, već i zbog divnih građevina koje je krase. Tu su Ribarski bastion, Crkva kralja Matije, Kraljevska palata – zdanja koja su istorijski značajna za grad.

Ribarski bastion ime je dobio po ribarima koji su nekada na ovom mestu prodavali svoj ulov, Čini ga 7 belih tornjeva – svaki toranj simboliše po jednog poglavicu mađarskih plemena. Tornjevi su posebno interesantni jer odaju utisak duha srednjeg, iako su izgrađeni tek u 19. veku. Ispred belih kula nalazi se statua svetog Ištvana, prvog mađarskog kralja.

Crkva kralja Matije potiče iz 13. veka. Nosi njegovo ime jer je tu i krunisan i dva puta venčan. Ova crkva nalazi se odmah kraj Ribarskog bastiona, a pleni svojom veličinom i lepotom.

Kraljevska palata građena je između 14. i 15. veka, a u njoj se nalaze Nacionalna biblioteka i Muzej istorije grada. Raskošnu palatu karakteriše prepoznatljiva zelena kupola.

Dok sam šetala Budimskom tvrđavom, obuzeo me je neki čaroban osećaj. Imali smo Peštu na dlanu! Iako kroz maglu, mogli smo posmatrati Dunav, najlepše evropske mostove, i zgradu Parlamenta preko puta. Sneg je i dalje padao, ali nam više nije smetao. Meni je, naprotiv, ulepšao ovu posetu gradu. Jer, ko zna da li ću ikad više uhvatiti Budimpeštu u svečanoj beloj haljini?

Spustili smo se sa Budimske tvrđave i ponovo krenuli ka Pešti. Prošetali smo glavnom pešačkom ulicom Vaci i usput posmatrali izloge knjižara, butika, suvenirnica. dok su se iznad nas postepeno palile ulične svetiljke. Skrenuli smo i ka Srpskoj ulici, želeći da posetimo Srpsku pravoslavnu crkvu. Nažalost, kapija je bila zatvorena. Ali, zvona crkve iz 18. veka oglasila su se u 16h. Barem smo tome uspeli posvedočiti.

U Vaci ulici bilo je mirno u ovo doba. Taman se zatvorila i tržnica, prodavci su otišli kućama. Bilo je vreme za doživljaj Budimpešte noću. A gde drugo potražiti muziku, društvo i radost, nego na božićnim vašarima?

Kako je bilo na Adventu u Budimpešti i koje sam još građevine pritom otkrila – pišem vam u narednom tekstu 😉

Zahvaljujem se Marijani i Srđanu iz turističke agencije Putokaz 021 koji su mi omogućili ovo putovanje!

Ako vam se svideo ovaj, možete pročitati i ostale tekstove iz Mađarske na blogu:
Izlet u Opustaser – lekcija iz mađarske istorije
Jesen u Pečuju
Žolnai – od keramičke manufakture do kulturne četvrti
Jedan neradni dan u Segedinu

Categories
Mađarska Putnica

Izlet u Opustaser: lekcija iz mađarske istorije

Opustaser ( mađ. Opusztaszer) je nacionalni spomen- park istorije Mađarske koji posetiocima priča o doseljavanju Mađara u Panonsku niziju, te utemeljenju mađarske nacije na ovim prostorima. Kompleks je udaljen 30 km od Segedina i prostire se na 55 hektara. Nakon kratke prepodnevne posete Segedinu, turistička agencija Putokaz 021 organizovala je fakultativni izlet do Opustasera – a to se nije smelo propustiti.

Deo izložbene postavke spomen- parka može se videti u Rotundi, njegovom centralnom objektu, a deo u bašti, u okviru etno- muzeja na otvorenom, koji nam pruža pogled u svet sa kraja 19. veka. Naš obilazak Opustasera ne bi bio potpun bez lokalnog vodiča Dore, koja je sa mnogo entuzijazma i energije pričala o svim događajima koji su se dogodila na tlu današnje Mađarske od 896. do 1896. godine.Zašto su ove dve godine važne? 896. godina je godina kada se sedam mađarskih plemena pod vođstvom Arpada trajno naseljava u mesto Ser ( mađ. Szer). 1896. godine se proslavljao milenijum od tog istorijskog događaja.Obilazak smo započeli u Rotundi, čija je svaka izložbena prostorija kamenčić jednog velikog mozaika kog smo na kraju obilaska poneli kući.

img_20181125_1334016945573654095543081.jpg

Rotunda je izgrađena u periodu od 1981. do 1991. godine, a njen oblik podseća na izgled tradicionalne nomadske kuće – jurte. Skelet ovih kuća bio je sačinjen od drveta, dok su se spolja oblagale filcom, najčešće od ovčije vune, kako ne bi propuštale vodu. Žene su bile zadužene za izgradnju jurte, a za sklapanje i raskapanje kuće bilo im je potrebno oko četiri sata. Žene su takođe ukrašavale eksterijer, najčešće simbolima u obliku trougla, jarkih boja, kako bi njima oterale zle duhove.

Svaka jurta delila se na muški i ženski deo. Muški deo je bio veći, i na zidovima muške strane visilo je oružje i oruđe koje su muškarci upotrebljavali. Međutim, i žene su umele da rukuju kombinovanim lukom i strelom, kao i jednoseklom sabljom, i bile su odlične u borbama. U sredini kuće nalazilo se ognjište, iznad kog se spremala hrana. Vatra se palila uz pomoć kresiva i kremena. Članovi plemena su verovali da u ognjištu žive duhovi njihovih predaka, pa su prvi zalogaj pri svakom obroku bacali u vatru, kako bi im ukazali čast. Iznad ognjišta nalazio se otvor kroz koji bi izlazio dim, a ulazio svež vazduh. Kako nisu imali prozore, ovaj otvor je služio i za osvetljenje. Pri ulasku u jurtu, članovi plemena su preskakali prag, jer je vladalo verovanje da i tu, ispod praga, žive duhovi predaka, koje ne bi trebalo probuditi.

I ja sam, kao i cela naša grupa, sa vodičem Srđanom, imala priliku da sedim u jurti, da zapalim vatru uz pomoć kremena i kresiva, da vidim različite strele koje su plemenima služila za lov na krupnu divljač, vodene ptice, ribe, ali i za odbranu od neprijatelja – strele koje su mogle da dosegnu daljinu i do 800m! Ovde smo mogli videti i njihovu tradicionalnu odeću, koja se uglavnom sastojala od pantalona, kaftana – gornjeg dela nalik na tuniku, i košulje, na čijim su obodima često bili istaknuti ukrasi od zlata ili srebra. Nakit je bio obavezan za sve bogatije članove plemena.

U drugoj izložbenoj prostoriji Rotunde mogu se videti i etape konstrukcije nekadašnjeg manastira, kao i i kalup zvona pronađenog u arheološkim istraživanjima u 20. veku. Manastir je prvenstveno bio jednodomna, pa četvorodomna crkva, zatim bazilika, pa manastir. U 16. veku biva uništen od strane Turaka, a u okviru otvorenog muzeja Opustasera mogu se videti njegovi ostaci, na jednom brdašcu. Kraj ruševina manastira nalazi se i biljna bašta sa 100 različitih vrsta biljaka, koje možete pomirisati i dodirnuti, ali ne i brati.

Međutim, zgrada Rotunde je prvenstveno sagrađena za potrebe čuvanja i prikazivanja kružne slike ,”Dolazak Mađara u Panonsku niziju”, poznatijom pod nazivom “Panorama Festi”. Sa prečnikom od 38m, dužinom od 120m i širinom od 15m, ovo je jedna od 50ak kružnih slika koje se mogu naći u svetu. Sliku je naslikao Arpad Festi sa svojim saradnicima 1896. godine, za proslavu milenijumske godišnjice od naseljavanja Mađara. Slikanje je trajalo 2 godine, a Arpad Festi oslikavao je nebo. Ovaj motiv uzeo je na predlog svog tasta, iako je prvenstveno želeo da slika motiv biblijske poplave. U slikanju je učestvovala i njegova žena, a pošto je bila amater u slikanju, njen zadatak je bio da slika mrtva tela, jer je to bilo mnogo lakše nego slikati ljude u pokretu. Slika je bila prvenstveno izložena u Budimpešti, pa u Londonu, a zatim je ponovo vraćena u Budimpeštu, gde je pogođena bombom za vreme Drugog svetskog rata i pretrpela veliku štetu. Restauraciju slike vršili su poljski slikari, a rekli su da je najteže bilo ponovo oslikati nebo – što samo govori o tome koliki je Arpad Festi bio umetnik.

Ova veličanstvena slika je zaista nešto najfascinantnije što sam do sada ikada videla na putovanjima. Dok sam se nalazila u centru kruga, pratila sam, u smeru kazaljke na satu, svetlosne snopove koji padaju na delove slike i na taj način se vratila 1122 godine unazad. Posmatrala sam kneza Arpada na belom konju, koji sa svojim poglavicama slavi pobedu nad starosedeocima. Vođa starosedelaca , ratnik Latorc, iščekuje svoju sudbinu, dok ga teše uplakane ćerke u poslednjim trenucima života. Svetlost zatim pada na Arpadovu ženu, koja predvodi dugu kolonu mađarskih doseljenika. Oko porušenog oltara starosedelaca vide se leševi poginulih vojnika. Njihove preživele žene čeka ropstvo… Sledeći prizor prikazuje plemenskog vrača koji prinosi žrtvu bogovima u vidu belog konja. Narod očekuje božiji znak, to jest dozvolu da se napokon negde trajno naseli. Beli dim koji kulja iz vatre znak je da su bogovi uslišili molbu Mađara. Osim što sam posmatrala, mogla sam i da čujem topot konja, plač udovica, koračanje doseljenika… Slika je toliko realistična da se zaista osećate kao deo nje. Bila mi je čast svedočiti ovom događaju.

Moja druga omiljena postavka u Rotundi jeste Promenada 1896. Građanski svet s kraja 19. veka prikazan je u jednoj velegradskoj ulici. Dame i gospoda šetaju ruku pod ruku u odelima i elegantnim haljinama, sa umerenim osmehom na licu – jer ih korseti, koje nose oba pola, veoma stežu. Korsete su nosile i trudnice, što je bio uzrok velike smrtnosti novorođenčadi u ovo vreme. Primetili smo i da su suknje damama postajale sve kraće, a razlog tome je veliki broj bakterija koje su duge suknje kupile pri hodu. Na ulici vidmo zaposlene ljude – u kafanama, restoranima, prodavnicama, pekarama, ali i siromašnu decu, prinuđenu na rad, koja prodaju novine ili čiste cipele gospodi. Tu je i prvi bicikl – koji nije imao kočnice, te je bilo veoma teško njime upravljati. Kažu da je gazio sve pred sobom, a da se kočilo jedino pri udaru u neku kuću ili drvo.

Iz Rotunde smo, pred kraj naše posete Opustaseru, izašli sa Dorom napolje i prošetali do Arpadovog mauzoleja, oko koga se nalaze skulpture važnih mađarskih vladara tokom vekova. Tu smo se popeli na brdašce sa koga smo posmatrali ruševine manastira, kao i ekološke jurte koje je projektovao arhitekta Csete. One su u ovo doba godine, nažalost, zatvorene, ali se nadam da ću njihov enterijer videti pri nekoj narednoj poseti Mađarskoj.

dav

47051617_260076311338663_2560605741769555968_n

46836995_260076371338657_564169530859847680_n

46829628_260076341338660_978130955728322560_n

Poslednja postavka na otvorenom koju smo uspeli videti pre samog zatvaranja memorijalnog parka jeste segedinski salaš. Ovde žive domaće životinje – mangulica, mađarski pas puli i ovce, a tu su i opština, pošta, pekara i prodavnica koje su radnim danima otvorene i u kojima se mogu kupiti pecivo i namirnice. Tu je i par starih autentičnih segedinskih kuća koje su prenete u park kako bi ostale sačuvane u svom prvobitnom obliku.

47012639_260783821267912_8955377472132612096_n

Jedno popodne u Opustaseru bilo je dovoljno da vidim, doživim i naučim nešto o istoriji Mađarske. Zaista sam zadivljena onim što me je ovde dočekalo: gostoprimstvom i ljubaznošću mlade Dore, celokupnim ambijentom i onim što Mađari ostavljaju budućim pokolenjima, kako nikad ne bi zaboravila svoju istoriju.

Da li biste vi posetili Opustaser?

Ovo putovanje omogućila mi je turistička agencija Putokaz 021 iz Novog Sada. Na njihovoj Facebook stranici možete videti sve ponude za naredni period. Možda se i vidimo na nekoj od narednih tura 😉

Categories
Mađarska Putnica

Žolnai – od keramičke manufakture do kulturne četvrti

Pečuj sam kao destinaciju za jednodnevni izlet izabrala iz dva razloga. Prvi: da se prisetim onog što sam kao srednjoškolka videla i doživela u ovom mađarskom gradiću ( o tome sam pisala ovde), a drugi; da posetim kulturnu četvrt Žolnai.

„Po čemu je ta kulturna četvrt tako važna?” – pitate se sad sigurno. „I ko je taj Žolnai?”

Trgovac Mikloš Žolnai osnovao je 1853. godine u Pečuju fabriku specijalizovanu za proizvodnju keramike, porcelana i opekarskih proizvoda. U početku je to bila mala radionica sa nekoliko radnika, i nakon desetak godina rada bila je pred bankrotom. Tada se u njen rad uključuje i Vilmoš Žolnai, jedan od Mikloševih sinova, koji je svojim inovativnim proizvodima fabriku učinio poznatom u celom svetu. Najveći uspeh doživljava na Međunarodnoj izložbi u Parizu, kada osvaja Grand Pri.

Nakon smrti Vilmoša, 1900. godine, fabriku preuzima njegov sin Mikloš. Do 1914. godine ova fabrika bila je najveća u Austrougarskoj, a tokom Prvog svetskog rata proizvodnja je bila u stagnaciji. Nakon izgubljenog tržišta i ponovne uspostave rada, u Drugom svetskom ratu deo proizvodnje u Budimpešti biva bombardovan, što fabrici ponovo donosi probleme. Međutim, i nakon toga ona uspeva da se oporavi i nastavlja sa svojim uspešnim radom do danas.

46516839_521297971669745_660638065445830656_n

U asortimanu fabrike mogu se naći Žolnai porcelan – za koji je Vilmoš Žolnai odlikovan Nacionalnim ordenom legije časti, eosin – živopisna glazura zelene boje koja se na suncu preliva u svim duginim bojama, veoma otporna na vremenske uslove, koja krasi najveći broj građevina iz doba secesije i čiji se proizvodni proces čuva kao tajna fabrike, i pirogranit – zajedničko ime svih keramika koje se koriste za spoljnu upotrebu, takođe otporna na visoke i niske temperature.

Neki primerci Žolnai umetnina

Izvor: www.zsolnaynegyed.hu

Prilikom posete fabrici možete se upoznati sa istorijom porodice Žolnai i istorijom fabrike – u zgradi od koje je sve krenulo. Najprivlačnija postavka turistima svakako je Pink Zsolnay, koja obuhvata 1200 predmeta iz perioda pre 1853. godine, koju karakteriše pink glazura, nastala kao rezultat veoma uspešnog Vilmoševog eksperimentisanja. Ako se ovde nađete radnim danima, možete prisustvovati i samom procesu proizvodnje keramike. I treća, Gyugyi ( Đuđi) kolekcija je otvorena za posetioce. Nju čini 600 najreprezentativnijih primeraka zlatnog doba fabrike. Cene ulaznica i dodatne informacije možete pronaći ovde.

Žolnai kulturna četvrt

46514316_2256268354657357_5308672619732533248_n

46775496_477887736066785_8022071037078274048_n

Fabrika je udaljena 15ak minuta hoda od samog centra Pečuja, a danas je ona deo Kulturne četvrti Žolnai. Naime, u periodu kada se Pečuj pripremao da postane Evropska prestonica kulture ( 2004 – 2010 ), osmišljen je projekat kulturne četvrti, i ubrzo je počela izgradnja koncertne dvorane, lutkarskog pozorišta, planetarijuma i ugostiteljskih objekata oko fabrike, kako bi tu titulu dočekao oformljen kulturni centar u kome bi se skupljali ne samo mladi, već i turisti iz raznih delova sveta koji žele da, bar na nekoliko sati, uđu u čudesni Žolnai svet.

46753921_626263944438477_5264759916320522240_n

46525556_303633003576625_3842863031079927808_n

46764763_213056236259998_3003891090211209216_n

Tako smo i mi, jednog nedeljnog jutra, ušli u Žolnai svet. Svaki deo kulturne četvrti privukao je našu pažnju. Kompaktnost boja i motiva na svakoj od građevina ovde pružila je pravi umetnički doživljaj posetiocima. Grifini koji čuvaju ulaz u četvrt, prirodom okružena fontana, plave vaze i šareni krovovi ukrašeni škart materijalom – sve se to perfektno uklapalo u jesenju atmosferu opalog raznobojnog lišća. Iz koncertne dvorane su dopirali zvuci klavira – neki student Muzičke akademije vredno je vežbao neku klavirsku simfoniju. Da li smo mogli imati lepši doživljaj?

46505995_2009302482694429_1439222504139784192_n

46679523_254585785210824_4009122662512066560_n

Žolnai kulturna četvrt park

Žolnai kulturna četvrt 1

.Za kraj naše posete i učenja o porodici umetnika prošetali smo do brdašca preko puta ulaza u kompleks, gde se nalazi mauzolej u kom je sahranjen Mikloš Žolnai i cela njegova porodica. Radnici fabrike su sakupili novac za izgradnju mauzoleja, jer su smatrali da je njihov gazda to zaslužio. Postoji i legenda koja kaže da će jednog decembarskog dana na njegov grob pasti sunčevi zraci koji će otkriti tajnu kako se dobija eosin.

mauzolej Žolnai

Za obilazak celog izložbenog kompleksa potreban je minimalno jedan, a sigurno i više dana. Zbog toga smo odlučili da ćemo sigurno ponovo doći u Pečuj, samo da bismo natenane sve obišli. Možda baš jednog sunčanog decembarskog dana?

Od sada, kud god da krenem, tražiću primerke Žolnai umetnosti. Pronašla sam neke u Pečuju, Segedinu i Subotici. A vi? Pogledajte, možda i u vašem gradu ima neki 🙂 Pa mi javite!

Žolnai i ja

Pozdrav iz Pečuja!

Categories
Mađarska Putnica

Jesen u Pečuju

U drugom razredu gimnazije putovala sam sa svojim razredom u Budimpeštu. Tom prilikom smo posetili i Baju, Pečuj i Sent Andreu. Međutim, grupa veselih srednjoškolaca, prvi put na ekskurziji u inostranstvu, daleko od roditelja, nije mnogo marila za istorijske činjenice niti upoznavanje kulturnih objekata – glavno je bilo druženje, do ranih jutarnjih sati. Tako je to na ekskurzijama 😉 Zato sa ovog putovanja imam dva foldera – jedan sa fotografijama znamenitosti iz ova četiri grada, a drugi iz noćnog provoda. Pogodite koji je veći 😉

Sada, u 27. godini, poželela sam da se vratim Pečuju i zaista naučim nešto o njemu. Zato sam preko jedne agencije rezervisala jednodnevni izlet, a i Marko mi se pridružio. Polazak je bio u 6h ujutro, a do Pečuja nas je delilo 5 sati putovanja, s obzirom na to da ne postoji auto-put do ovog gradića u Baranji.

Iako su sve vremenske prognoze ukazivale na sunčani jesenji dan, dočekao nas je tmurni Pečuj. Međutim, već od prvog pogleda na građevine razvedrili smo se. Te boje savršeno su se uklapale u jesenju atmosferu; žuto i crveno opalo lišće slagalo se sa bojama pečujskih fasada. Prvi od trgova koji smo videli bio je trg Lajoša Košuta, koji je bio vođa Mađara u Martovskoj revoluciji 1848. godine. Na ovom trgu nalaze se zgrada Rektorata i sinagoga. Zanimljivo je da je Pečuj bio prvi od mađarskih gradova koji je dobio Univerzitet, davne 1387. godine, a i danas pečujski Medicinski fakultet važi za jednog od najboljih u Mađarskoj.

Filozofski fakultet

Sa ovog trga otišli smo na glavni gradski trg – trg Sečenji Ištvana. Sečenji Ištvan bio je grof koji je sve svoje bogatstvo dao za državu. Inicirao je izgradnju velikog broja kulturno- istorijskih objekata, osnovao Mađarsku akademiju nauka i finansirao izgradnju Lančanog mosta u Budimpešti. Smatraju ga najvećim Mađarom, simbolom prosperiteta i rodoljublja.Ne mogu se odlučiti koja mi je od građevina na Sečenji trgu draža. Da li je to Gradska kuća, zgrada Biskupije, Crkva Milosrdne braće sa Žolnai fontanom ili džamija Kasim- paše?

Sečenji trg Pečuj

Gradska kuća mi je sigurno jedna od najlepših koje sam do sada videla ( a videla sam ih mnogo), a mislim da je to zbog njene fasade i baroknih motiva koje je krase.

Gradska kuća Pečuj

Zgrada Biskupije me je posebno šarmirala zbog krova od čuvene Žolnai keramike, ali i zbog oslikanih motiva suncokreta i košnice, kao simbola blagostanja.

Biskupija

Crkva Milosrdne braće sagrađena je 1891. godine, u neorenesansnom stilu. Naziv je dobila po crkvenom redu, kojem je kožar i mlinar Krautsack, inače bez potomaka, ostavio sve svoje nasledstvo, pod uslovom da ovde sagrade apoteku i bolnicu.

Sigurno najzanimljivija građevina u Pečuju jeste Kasim- pašina džamija. Turci su na tlo Baranje došli 1521. godine i zauzeli je, pobedom u bici kod Mohača. Već 1543. godine grade džamiju na mestu gde je do tada dominirala Crkva sv. Bartolomeja. Ipak, već krajem 17. veka na tlo Baranje dolaze Habzburzi i od 1702. godine u džamiji se opet obavlja katolička služba. Džamija je svakodnevno otvorena za posetioce – redovna ulaznica košta 1800, dok je za studente i penzionere cena 900 forinti.

btrhdr

btr

Pored ove četiri građevine, na Sečenji trgu nalazi se i spomenik Janošu Hunjadiju, nama poznatijem kao Sibinjanin Janko. On se smatra braniteljem hrišćanstva, jer je u više pohoda uspeo da sačuva hrišćanske gradove od prodora Turaka. Jedan je od najcenjenijih mađarskih vladara, te ne čudi činjenica da se i u Pečuju, na glavnom trgu, nalazi njegov spomenik. Podignut je 1954. godine, 500 godina nakon njegove smrti.

Tu je i spomenik kugi, karakterističan za veliki broj evropskih gradova. Ovi spomenici podizali su se u zahvalnost Bogu što je narod spasio od opake bolesti u 18. veku.

btr

Desno od Sečenji trga skreće se u Kiraly ulicu, najpoznatiju pešačku ulicu grada. U njoj je smešten poznati Platinum hotel, prvi hotel otvoren u Pečuju. U restoranu hotela mogao se tog dana ( nedelja) dobiti ručak za 10 evra, po sistemu all you can eat. Odoleli smo ipak ovoj ponudi, ali društvo iz autobusa je kasnije pohvalilo hranu i ljubaznost konobara.

Ulice Pečuja 2

hotel platinum

U Kiraly ulici smešteno je Narodno pozorište, jedna zaista impozantna građevina. Dve fontane koje krase bronzane figure s maskama pozdraviće vas pre ulaska. Ovo je jedno od najcenjenijih pozorišta Mađarske, a ujedno i zgrada opere.

btr

Pored Kiraly ulice, oko Sečenji trga može se zaći i u manje poznate, ali jednako lepe pečujske ulice. Iz svake od njih pogled na glavni trg bio je drugačiji, a opet jednako lep. Iznenadilo me je što je grad toliko čist i uređen, videlo se da se brine o fasadama, klupama, zelenilu…

ulice pečuja 1n

Nedelja popodne u Pečuju nije idealno vreme za druženje sa lokalnim stanovništvom, ali je i meni i Marku prijao taj mir u jesenje predvečerje. Posle obilaska jednog dela grada, vreme je bilo za predah, te smo svratili u restoran Bloff Bisztro na Jokai trgu. Ovaj restoran visoko je kotiran na Trip Advisor-u, a odličan je izbor i iz razloga što se nalazi zaista blizu, u ulici preko puta Gradske kuće. Nismo dugo čekali da nam ljubazni mladi konobar donese ukusna rebarca sa topljenim sirom i Cezar salatu.

ceasar salatan

Nakon slanog, red je bio i da se zasladimo i budemo potpuno spremni za dalji obilazak. U poslastičarnici Virag na Sečenji trgu konobar nam je preporučio Holland kocku, naglašavajući da je to lokalni specijalitet. Kremasta kocka prelivena čokoladom, rumom i šlagom sadrži, čini mi se, prekomernu dozu šećera Ali, nismo joj mogli odoleti 😉

Nakon zaslađivanja, nastavili smo šetnju ka pečujskoj Katedrali Sv. Petra i Pavla. Usput smo naišli na ogroman broj “zaključanih ljubavi” u vidu katanaca raznih boja i veličina. Ovaj običaj je u Mađarskoj krenuo iz Pečuja. Naime, kažu da su žene ostavljale katance od kuća svojim ljubavnicima kada bi im muževi odlazili u rat ili na dalek put. Posle ove priče o katancima u Pečuju ovaj običaj ne smatram više romantičnim 🙂

Već kod dela ulice sa katancima videli smo velelpne tornjeve pečujske Katedrale. Njena gradnja počela je davne 1064. godine, a i dan-danas se dograđuje i menja. I u vreme naše posete bazilika je bila u fazi restauracije. S obzirom na njenu starost i bogatu istoriju grada, krase je elementi različitih arhitektonskih stilova. Međutim, njen današnji izgled najviše podseća na renesansne građevine. U 19. veku na vratima je dograđen i ukras u obliku vinove loze, kao zaštitni znak baranjske županije.

Bazilika Pečuj

btr

Ispred bazilike nalazi se spomenik biskupu Ignacu Sepešiju, a sa desne strane i skulptura poznatog kompozitora Franca Lista. Biskup i kompozitor bili su u veoma dobrim odnosima, a List je odlučio da iskomponuje Pečujsku misu u njegovu čast. Danas je to Estergomska misa.

btr

Franc List

Pored svega nabrojanog, Pečuj može da se pohvali i kulturno-istorijskim objektom pod zaštitom UNESKO-a, a to je Ranohrišćanski mauzolej koji je pronađen u iskopavanjima 1975. godine, a koji datira iz 4. veka. U blizini je i Cella Septichora centar za turiste, u kom možete napraviti svoj novčić, i sa originalnim suvenirom otići iz Pečuja. Cella Septichora je ranohrišćanska nekropola koja se sastoji iz sedam podzemnih prostorija sa staklenim krovom, tako da je neke delove moguće videti i spolja, bez ulaska u samo podzemlje.

starohrišćanski mauzolej

Cella Septichora

Odmah iza bazilike ulazi se u pečujsku Ulicu muzeja. Tu su smešteni Muzej biskupije, Muzej rudarstva i Žolnai muzej keramike. Nažalost, svi muzeji su u vreme naše posete bili pred zatvaranjem, te smo ih mogli videti samo spolja i odlučili da ih sve posetimo kada dođemo ponovo u Pečuj.

ulica muzeja

ulaz u Žolnai muzej

dvorište Žolnai muzejan

Pored svega viđenog, najviše nam se svidela četvrt Žolnai . Fascinirala me je cela priča o porodici Žolnai, njihovoj manufakturi i porcelanu koji i danas krasi građevine širom Evrope. O kulturnoj četvrti čitajte ovde.

Da li ste vi posetili Pečuj? Da li vam se svideo?

Ukoliko vam se dopao moj tekst iz Pečuja, možete pročitati i tekst o jednodnevnoj poseti Segedinu.

Categories
Mađarska Putnica

Jedan neradni dan u Segedinu

Buđenje u 5 ujutro hladnog martovskog dana i kafa na tek otvorenoj benzinskoj pumpi – to je bio početak našeg putovanja u Segedin. Smeštanje u autobus i spavanje do granice, Ubrzo posle pasoške kontrole stigle smo u Segedin. Trljajući oči Lidija i ja gledale smo kroz zamagljeni prozor. „Samo da izađemo i nađemo neki langoš!” – bila je rečenica koju smo jedna drugoj pogledom prenele.

Rasanio nas je ledeni vetar čim smo se našle kraj Tise. Namestile smo šalove, kape i tople rukavice i bile spremne za posetu još jednom gradu. Znale smo da je Segedin treći grad po veličini u Mađarskoj, a da je za njegov današnji izgled „zaslužna” poplava koja se dogodila 1879. godine i sravnila grad sa zemljom. Tadašnji vladar, Franc Jozef I obećao je da će grad biti mnogo lepši nego što je bio pre poplave i podigao ga iz ruševina. Mislim da je u tome uspeo, jer mi je Segedin već na prvi pogled odavao utisak muzeja na otvorenom.

Naša prva stanica bio je muzej Ferenca Mora iz 1896. godina. Ova neoklasična građevina čuva kolekciju narodnih umetnina koja sadrži više od 20 000 predmeta, kao i dela poznatih mađarskih slikara. U blizini se nalazi i segedinsko Narodno pozorište iz 1883. godine – jedna od meni lepših građevina ovde.

44835457_160419408244314_4156281814169681920_n

43669718_524408447970043_830627278974091264_n

Šetnju smo zatim nastavili ka Katedralnom trgu, kojim dominira Zavetna crkva, Nakon Velike poplave, meštani Segedina koji nisu izgubili živote i imovinu, zakleli su se da će u zahvalnost Bogu podići veličanstvenu crkvu. Danas je ovo četvrta najveća crkva u Mađarskoj, a karakteristična po tome što ima orgulje sa više od 9000 svirala. a i po ikoni na kojoj je Bogorodica prikazana u narodnoj nošnji.

44797836_2488723977835017_696442141185933312_n

43554533_198769847685542_8734780512926695424_n

Ispred Katedrale nalazi se toranj Dimitrija sa satom – najstarija građevina u Segedinu. Građen je od 11. do 13, veka, a danas služi kao izložbeni prostor u kome se može saznati više o njegovoj istoriji, kao i o istoriji krštenja, za koje je prvobitno bio namenjen.

44726426_1892418417502743_2781343880845459456_n

Katedralni trg oivičen je zgradama medicinskog, farmaceutskog i hemiiskog fakulteta. Veoma je prostran i glavno je mesto sastanaka i rastanaka stanovnika Segedina. Nama je služio i kao orijentir, jer se tornjevi Katedrale mogu videti sa bilo kog mesta u gradu.

44748896_2067725550207188_7168308637591404544_n

Nedaleko od Katedrale smeštena je i Srpska pravolsavna crkva iz 1788. godina. To je jedna od retkih građevina koja je preživela Veliku poplavu. Crkvu nažalost nismo posetili, jer sveštenika nije bilo, ali se nadam da ćemo to uraditi prvom prilikom.

44828999_594278704336291_3356862523482570752_n

Od Katedralnog trga krenuli smo ka glavnoj segedinskoj pešačkoj ulici – ulici Karaš. Bila je nedelja, ali smo svakako očekivale da će bar glavna ulica biti krcata ljudima. Međutim, saznale smo da je u Mađarskoj 15. mart državni praznik – Dan početka Martovske revolucije. Sve prodavnice bile su zatvorene, kao i pekare i kafići. Još jednom sam se setila Lidijine želje da u Segedinu prvi put okusi langoš, ali smo obe bile svesne da se ta želja danas neće ispuniti. Osmeh na lice u ulici Karaš vratile su nam vesele bronzane statue. Pozdravili su nas ulični violinista, jedna dama i jedna devojčica sa psom.

44812334_1112814828885311_6092457795670507520_n

44839992_247006136166569_1389892038786285568_n

44826471_2232048473750075_3103112058883801088_n

44786349_1927058524068753_5991101845999714304_n

Od glavne pešačke ulice nastavile smo dalje sa vodičem ka Klauzal trgu, na kom se nalazi skuptura velikog revolucionara Lajoša Košuta. Tu je i kuća Karaš sa čijeg je balkona Košuta održao svoj poslednji govor 1849. godine.

44757120_2594210663929027_3741124816434888704_n

još jednom trgu koji je omiljen među stanovnicima Segedina, Ime je dobio po Andrašu Dugoniću, jednog od najpoznatijih mađarskih romanopisaca. Njegova skulptura sagrađena je od lčnih priloga građana i smatra se prvom javnom skulpturom grada. Na ovom trgu nalazi se i fontana izgrađena za stogodišnjicu Velike poplave.

44809531_279914992657886_3182410568350826496_n

Ipak, pored svih trgova ovde, glavni je Sečenji trg, na kome je glavna znamenitost segedinska Gradska kuća s kraja 18. veka. Zanimljivo je da je Gradska kuća sa susednom zgradom spojena mostom zvanim Most uzdaha jer podseća na venecijanski. Svrha ovog mosta je da se vladaru i njegovoj sviti omogući lakše kretanje iz jedne zgrade u drugu, kao i da se pritom sakriju od pogleda običnog naroda.

dav

44855384_516069715574402_7204106605888012288_n

Na Sečenji trgu završio je naš obilazak sa vodičem, a mi smo zatim krenule u potragu za kafom. Vratile smo se ka Karaš ulici i ušle u jedini kafić koji je radio, a koji je više podsećao na čitaonicu. Dvadesetak studenata je sedelo sa slušalicama i tabletima, ispijajući kafu. Mi smo se udobno smestile, umorne i smrzle od dosadašnjeg obilaska po hladnom vetru. Ubrzo je stigla moja kafa , a i Lidijin kolač 🙂 Pauza nam je veoma prijala, a na njoj smo isplanirale dalji, samostalni obilazak.

44888674_2013361525387423_7275756929652097024_n

Kada smo napunile baterije, krenule smo ka Tisi. Želele smo da prošetamo kejom, a poslednji cilj bile su nam zgrade izgrađene u stilu secesije. Kako smo se približavale Tisi, vetar je bivao sve jači. Međutim, nismo posustale, i za tili čas bile smo kraj reke. Šetalište krasi veliki broj bronzanih figura. Među njima je i skulptura podignuta u čast zlatne fudbalske reprezentacije Mađarske, koja je 50-ih godina 20. veka dominirala na svim prvenstvima.

44818008_109736383299008_6865947514093174784_n

44792269_2220155154934047_771711722221207552_n

44742077_114901656067933_4212157620703723520_n

Sa šetališta su počele da se naziru prve građevine u duhu secesije Segedin je jedan od gradova u kome je secesija ostavila najjači trag, i smatram da je to ono najlepše što Segedin ima. Još iz autobusa ugledala sam nekoliko božanstvenih zgrada i dala sebi zadatak da ću ih sve obići i fotografisati. Neke od najdražih su mi Dojčeva narodna palata, Grofova palata, Vodotoranj, Reformatorska palata Ede Mađara, Najamna palata Ungara i Majera…

44870782_207658779997125_1539083478774054912_n

44859931_1724021224394276_5831924314990968832_n

43721083_289824961739593_6652201070674051072_n

dig

41702522_196313054509337_1171435571021611008_n

Sve ove građevine zaista jestu remek-dela secesije, ali za mene je Reok palata najlepši primer ovog pravca s početka 20. veka. Palata sa kojom nijedna druga ne može da se poredi. Krase ljubičasti i zlatni floralni detalji, te zelene polukružne terase. Ova harmonija pastelnih boja toliko je prijala mom oku da sam joj se divila dugo. Još kad sam saznala da je arhitekta Edo Mađari imao samo 29 godina kada je uradio nacrt ta nju…Zaista zadivljujuće!

reokn

43514708_2183384668598855_2353115785800450048_n

Iznenadilo nas je što Segedin u samom centru grada ima banju! Kupatilo Ana nalazi se tačno preko puta spomenute Grofove palate, i sadrži 10 termalnih bazena, pogodnih pre svega za lečenje organa za varenje. Da smo ostale malo duže, svakako bismo ga posetilie. Do sada nisam bila ni u jednom gradu koji ima banju u samom centru. A vi?

44849615_264923784228018_5182332256890388480_n

Kako se veče primicalo, bilo je vreme za naš odlazak iz Segedina. Sa odlukom da ćemo ponovo doći: da posetimo Srpsku pravoslavnu crkvu, Kupatilo Ana i napokon probamo taj langoš, oprostile smo se od njega. Tramvajem smo otišle do tržnih centara i napokon utolile glad mađarskim gulašom u jednom od restorana.

I još jednu odluku sam donela – više ne putujem u Mađarsku 15. marta 😉

ja segedin

Da li ste vi posetili Segedin?