Categories
Praktično

Couchsurfing – sve što treba da znaš

Da li si ikad spavao/ la na kauču nepoznate osobe? U drugoj zemlji? U nepoznatom gradu? Da li ti se to čini čudnim, nesvakidašnjim, riskantnim? Mene je ta neobična  ideja privukla odmah! Ukoliko još nisi čuo/ la za Couchsurfing ili se još uvek dvoumiš da li je takav način putovanja za tebe – pročitaj ovaj tekst do kraja.

Šta je zapravo Couchsurfing?

Couchsurfing je online posrednik između putnika koji traži smeštaj u nekoj zemlji i lokalnog stanovnika koji besplatno nudi svoj kauč ili sobu. Putnik dobija besplatan smeštaj, a oba učesnika kontakt sa drugom kulturom, drugim jezikom, drugim načinom života.

Osnovna ideja ove platforme nije samo da besplatno spavaš kod nekog, već da tvoje putovanje bude intenzivnije i kvalitetnije. Od svog domaćina možeš saznati o načinu života u njegovoj zemlji, o običajima, o tradicionalnoj hrani i piću, koje ćeš sigurno kod njega i probati. On će ti dati savete u vezi sa obilaskom grada i otkriti neka mesta koja su turističkim vodičima verovatno nepoznata, što će tvoj boravak učiniti autentičnim i nezaboravnim.

Kako sve to funkcioniše?

Prvi korak je pravljenje profila. Važno je da pri pravljenju profila budeš iskren/ a i napišeš što više o sebi. Fotografija nije obavezna, ali je poželjna, jer postavljanjem fotografije odaješ utisak otvorene i pouzdane osobe. U profilu ćeš pisati o svojim interesovanjima, putovanjima, navikama…

Ukoliko planiraš i ti da primaš ljude, potrebno je da napišeš i u kakvim uslovima živiš – da li bi potencijalni posetilac imao svoj krevet, sobu, da li živiš sam/ a ili s nekim, da li imaš kućne ljubimce, koje su tvoje navike ( npr. rano ustajanje, veganska / vegetarijanska ishrana, naturalizam itd.). Ove informacije su jako važne za potencijalnog posetioca, jer je jako važno da se u tvom domu on oseća sigurno i opušteno. Što se više stvari poklopi – to je veća šansa poseta bude na obostrano zadovoljstvo.

Ako tražiš domaćina u nekom gradu, možeš ga naći na dva načina. Prvi je da objaviš javni poziv i čekaš da ti se neko javi Drugi je da u pretragu ukucaš mesto putovanja, pretražiš korisnike iz tog grada i na osnovu njihovih profila pronađeš odgovarajuće, te im pošalješ privatnu poruku. Ja preferiram drugi način, jer je ličniji. Kada se nekom obratiš direktno, i kažeš zašto želiš baš njega da upoznaš – veće su šanse da će te ugostiti. Dakle, slanje zahteva je kao neka vrsta motivacionog pisma 🙂

Kada pronađeš domaćina, dogovarate se o mestu i vremenu sastanka. I, druženje počinje! Bilo bi lepo da svom domaćinu poneseš neki simboličan poklončić iz svoje zemlje i da se pre odlaska informišeš o običajima zemlje u koju ideš. Važno je da znaš da domaćin nije dužan da sa tobom provodi vreme, da ti kuva, pere veš itd. Međutim, moje iskustvo je pokazalo da su korisnici veoma predusretljivi i gostoljubivi, i da će posvetiti vreme gostu ukoliko im svakodnevne obaveze to dozvoljavaju.

Kada se vratiš sa putovanja, potrebno je da ostaviš iskrenu referencu, tj. komentar za svog domaćina. On će takođe pisati referencu za tebe kao gosta. Tek kada obe strane objave komentare, oni će postati javno vidljivi. Imaj na umu da se reference ne mogu brisati niti menjati.

Koliko je Couchsurfing siguran?

Couchsurfing postoji od 2003. godine i trenutno ima 15 miliona korisnika širom sveta. Četiri miliona putnika godišnje nađe smeštaj baš preko ove platforme. Svoju sigurnost ćeš najbolje osigurati ukoliko:

  1. pre zahteva za smeštaj pročitaš reference potencijalnog domaćina
  2. proveriš da li je potencijalni domaćin verifikovao svoj profil
  3. komuniciraš sa potencijalnim domaćinom samo putem sajta/ aplikacije.

Naravno, i tvom potencijalnom domaćinu je važno da si ti pouzdana osoba. Zbog toga je važno da i ti verifikuješ profil. Couchsurfing nudi korisnicima doživotnu verifikaciju za 60 dolara. Kada jednom platiš, pored tvog imena će se pojaviti zeleni znak. Verfikacija podrazumeva ostavljanje svih podataka iz ličnog dokumenta, kao i broja kreditne kartice.

Moja iskustva

Prvo Couchsurfing iskustvo imala sam 2015. godine. Tada smo Lidija i ja putovale u Monpeje u Francuskoj i tamo smo ostale jednu noć, da bismo kasnije nastavile ka ribarskom gradiću Sete.

Dugo smo tražile smeštaj. Prvo smo objavile javni poziv, što se ispostavilo kao greška, jer smo dobijale zahteve uglavnom od muškaraca koji su tražili devojke. Onda smo se odlučile za detaljnije istraživanje profila i pronašle Francuskinju Lorene.

Sam naš dolazak je bio prilično neprijatan – jer je i ona tada prvi put bila domaćin. Nismo znale kako da se ponašamo, šta je u redu, a šta ne…Ispotavilo se da Lorene ne priča baš dobro engleski, tako da je između nas dve postojala i jezička barijera. Lidija je sve vreme prevodila 😉

.Prvo što smo primetile kada smo ušle je da ona ima mačku u stanu, što nije pisalo u profilu. Ubedila nas je da je mačka fina i da nam neće smetati dok budemo spavale u dnevnoj sobi. Međutim, izgleda da smo joj se baš svidele, jer se nije makla od nas. Na kraju je spavala u krevetu između nas dve 😀

Osim epizode s mačkom, sve je bilo zaista lepo. Probale smo pravi francuski doručak, a Lorene je sa nama obišla grad i pokazala nam neke zanimljive kutke.

Moje najlepše Couchsurfing iskustvo vezujem za Brašov i sjajnu Irinu. Kod nje sam nažalost provela samo jednu noć. Irina me je dočekala sa večerom i rumunskom rakijom, koja je jača od naše. Ustupila mi je krevet u svojoj spavaćoj sobi i dala mi karte za prevoz koje je samo trebalo da otkucam.

Pored svega što je učinila za mene, pre svega mi se dopalo kod nje što je opuštena i nasmejana. Skoro da nismo ni spavale, jer smo našle toliko zajedničkih tema – od plesa, preko putovanja, učenja jezika, do Srbije – odakle je i Irinin momak Saša. Ostale smo u kontaktu i nadam se da ću je uskoro ponovo posetiti.

Tekst o Brašovu možeš pročitati na ovom linku.

Couchsurfing Hangouts

Ukoliko u nekom gradu imaš smeštaj, ali želiš da upoznaš nekog lokalca, možeš instalirati Couchsurfing aplikaciju i uključiti Hangout mode. Hangout mode ti dozvoljava da vidiš turiste i lokalce koji se nalaze u tvojoj blizini i omogućava da s njima stupiš u kontakt., u cilju upoznavanja i druženja.

Ukoliko ti se ova mogućnost dopada, važno je da znaš da će aplikacija od tebe zahtevati da ukljućiš lokaciju. Savetujem ti da pri dogovaranju koristiš samo nju, kako bi sve poruke bile vidljive Couchsurfing timu. Za mesto sastanka uvek izaberi neki veći, promentiji trg ili znamenitost grada.

Nakon druženja takođe treba da ostaviš referencu na sajtu, a i ti ćeš dobiti svoju.

Ja sam samo jedanput koristila opciju Hangouts, 2018. godine u Budimpešti. Tada sam se srela i upoznala sa Hakimom iz Azerbejdžana i zajedno smo obilazili božićne markete. Moju priču iz Budimpešte možeš pročitati ovde.

Da li ti se dopala ideja?

Ukoliko ti se svidela priča koja stoji iza Couchsurfinga, možeš napraviti svoj profil ovde. Ukoliko budeš imao/ la bilo kakvo pitanje, možeš mi slobodno pisati.

A ako si već bio domaćin ili gost, podeli svoja iskustva! Čekam tvoje odgovore u komentarima 😉

Categories
Praktično

Dve godine bloga – putovanja, želje i planovi

Prethodna godina mi je proletela i već slavim dve godine bloga! Prvi blogđendan je prošao sjajno – bilo je i torte, i nagradnih igara. Ove, pak, neće biti torte, jer sam odlučila da smanjim unos slatkiša 😀 Ovde možete pročitati šta mi je blog doneo, a iz tog teksta će vam verovatno biti jasno zašto sam i dalje tu.

Putovanja

Od januara 2019. do danas bila sam na mnogo putovanja. Želela bih ovde da napravim kratku rekapitulaciju. Ako ste propustili neki od tekstova, tu su i linkovi ka njima.

Ono što je sigurno obeležilo godinu iza mene je saradnja sa turističkom agencijom Putokaz 021. Sa njima sam posetila Golubačku i Smederevsku tvrđavu. dvorce Vojvodine, Viminacijum, pet mađarskih gradića, a odveli su me i na advent u Temišvar.

Gradska kuća, Visprem
Gradska kuća, Visprem

Ove godine sam prvi put kao bloger učestvovala na Konferenciji turizma u Banjoj Luci. Tada sam imala priliku da posetim dugo željenu Krupu na Vrbasu i Etno muzej Ljubačke doline. U sopstvenoj režiji sam napokon videla i Etno selo Stanišići.

Krupa na Vrbasu
Krupa na Vrbasu

Praznik rada sam sa Markom dočekala u Ohridu, a na tom putovanju svratili smo i do Struge, Vevčana i Skoplja. Ohrid je jedno od mesta na koje ću se sigurno vratiti, po mogućstvu u avgustu, kada je sezona kupanja .)

Ohrid
Ohrid

Vrhunac godine je svakako bio moj prvi let avionom, iz Budimpešte za Palermo. Napokon sam videla svet iz ptičje perspektive. Iako me je bilo strah, i iako se tokom celog leta nisam mrdnula, nizi odvezala pojas – ovo iskustvo je bilo prelepo!

Ispred Katedrale
Ispred Katedrale

Na zapadu Sicilije provela sam jedanaest dana. Najviše mi se dopalo ostrvo Favinjana, koje smo obišli biciklom. Tekst o ostrvu u obliku leptira možete pročitati ovde.

Biciklom po Favignani
Biciklom po Favignani

Pošto mi je jedna od odluka bila da ove godine više obilazim Srbiju, Marko i ja smo u septembru proveli 6 dana na Zlatiboru, i pritom videli Staro selo Sirogojno, Stopića pećinu i krstarili Uvcem – za moj rođendan! Priznajem da mi je ovo jedno od najdražih ovogodišnjih putovanja.

Krčma Gaj
Krčma Gaj

Zemlja koju sam najčešće posećivala 2019. je Italija – pored već pomenute Sicilije, putovala sam i do Trsta, a 2020. godinu dočekala sam u Toskani – na mom putu našli su se Firenca, Montekatini Terme i Montekatini Alto, Siena i San Điminjano 😉 O ovim putovanjima će tek biti reči na blogu, za sada možete videti fotografije i objave na mojoj Facebook stranici i na Instagramu.

Nagradna igra

Još jedan razlog da me zapratite na Instagramu jeste nagradna igra, koja kreće 8. januara, i koja će trajati nedelju dana. Svakog dana će vas obradovati drugi darodavac – imate priliku da osvojite izlete u Pečuj, Budimpeštu ili Temišvar, krstarenje oko Golubačke tvrđave za dvoje, nakit, masažu, planer za putovanje, vožnju kanua na Dunavu, palačinke…

Kulturna četvrt Žolnai, Pečuj
Kulturna četvrt Žolnai, Pečuj

Želje

Nemam specijalnu travel bucket listu za ovu godinu, ali želela bih da nastavim da obilazim Srbiju. Zatim, da bar dvaput negde otputujem avionom. U Lisabon ili na Maltu ( to bi bilo savršeno). Otvorena sam za sve ostale predloge i preporuke 🙂

Planovi

Najviše je privatnih i poslovnh planova. I jedan veliki zalogaj za mene, koji se tiče samog bloga. Naime, pre nekoliko dana sinula mi je ideja i odlučila sam da je realizujem, jer želim da vam ponudim nešto drugačije od onoga što ste od mene navikli. U pitanju je pisanje e- book- a sa neispričanim pričama sa putovanja i savetima za svaku od destinacija u kojima su se te situacije desile! Kako vam se dopada ova ideja? Da li biste rado čitali tako nešto?

Hvala…

Hvala vam svima što ste i ove, druge godine postojanja mog bloga, bili tu. Što ste čitali, komentarisali, delili, hvalili i kritikovali.

Hvala Jeleni sa bloga Snovi u koferima koja mi je veliki podstrek za pisanje elektronske zbirke priča.

Hvala sponzorima koji će ove godine nagraditi verne pratioce lepim poklonima , a to su: Kreativni haos, Spalončić, Dunavski rafting, Golubac iz brodića, Putokaz 021, Putovnik, Palačinkarnica Panuša.

Ako budete učestvovali, srećno!

Nadam se da ćete biti uz mene i u trećoj blogerskoj godini 🙂

Deni

Categories
Praktično

Važan vam je broj posećenih mesta i znamenitosti? Volite putničke liste? Nomad Mania je sajt za vas!

Sigurna sam da svi putnici vole putničke liste. One nam služe kao podsetnik na sva mesta koja smo obišli i daju nam sliku o našem putničkom stažu. Nisam pobornik brojanja posećenih država jer smatram da poseta Moskvi ne znači da sam videla celu Rusiju. Ali, ako ste zavisnik od putovanja i od putničkih lista, brojite posećena mesta i znamenitosti, volite statistike, a ujedno ste i tamičarskog duha- Nomad Mania je sajt za vas!

Prvobitna ideja ovog sajta, pokrenutog 2012. godine, je da se svet sastoji od 1281 regije. Inicijator i osnivač sajta je Hari Mitsidis Njegova želja je bila da stvori interkulturalnu zajednicu svetskih putnika koji ne broje samo države koje su posetili, već da svoja putnička postignuća izmere na osnovu broja gradova, pređenih državnih granica, posećenih muzeja…

Hari je prvi napravio listu svetskih regija, u kojoj su korisnici štriklirali regije u kojima su do sada bili. Takođe su označavali da li je ta poseta bila minimal visit ( kratka poseta), good visit ( dobra poseta – u kojoj ste doživeli više od samog obilaska grada) i travelguru ( detaljna poseta pri kojoj ste ne samo posetili znamenitosti, već i upoznali ljude i kulturu određene regije).

Osnivač sajta Harry Mitsidis

Za svaku štrikliranu regiju korisnici dobijaju poene, i na taj način se takmiče za prvo mesta među svim putnicima sveta, odnosno za nomad manijaka! Ako želite da to budete baš vi, jednostavno je – morate više putovati 😉

Nakon prvobitne liste, počele su da se ređaju nove, sve zanimljivije liste, pa sada korisnici imaju mogućnost da označavaju i evropske glavne gradove, mesta pod UNESKO zaštitom, državne granice koje su prešli, ostrva na kojima su bili, zoološke vrtove širom sveta, plaže na kojima su se sunčali, , mostove, religiozne hramove…

Moje omiljene liste su Evropski gradići i sela i Dvorci, zamkovi i utvrđenja 🙂 Osim što na jednom mestu imam spisak mesta koja sam posetila, na listama pronalazim i inspiraciju za naredna putovanja. Naravno, postoji veliki broj mesta za koja nisam nikad čula i koja ću ubuduće više istražiti.

Škofja Loka – srednjovekovni biser Slovenije

Ako vam se sviđa ova ideja, posetite sajt Nomad Mania, napravite svoj profil i označite posećene regije klikom na Quick Enter. Javite mi koliko ste regija od 1281 do sada posetili, a nadam se da ću vas uskoro videti među prvih 10 i na ostalim putničkim listama!

Categories
Praktično

Danas slavim prvi blogđendan! Šta mi je blog doneo?

Danas, 9. 1. 2019. godine, ustala sam s osmehom. Odskakutala sam do šporeta da pristavim kafu, želeći da ovo jutro bude savršeno. Miris vrućeg napitka sa malo mleka proširio se po stanu. Spustivši šarenu šolju na radni sto, uključila sam računar. Dva klika i bila sam tu – na svom blogu. Shvatila sam da već 365 dana počinjem jutro na ovaj način. A danas – danas je poseban dan – prvi blogđendan!

Skrolovala sam mišem po svojoj virtuelnoj knjizi. Šezdeset osam tekstova nastalih u prethodnih godinu dana! U njima žive ne samo moja putovanja, već i moje misli, uverenja, želje, potajna nadanja, hobiji, navike i strahovi. U njima žive i moji saputnici, koji su upotpunili svaki moj dosadašnji korak.

Prvi moj tekst nastao je sasvim spontano, bez ikakve pripreme, i objavljen je u vidu beleške – bez ikakvih očekivanja. Nisam mislila da će ga iko čitati, osim nekolicine mojih prijatelja. Ali – desilo se sasvim suprotno! Belešku je pročitalo više od hiljadu ljudi! Počeli su da mi stižu pohvale od prijatelja, ali i od potpuno nepoznatih ljudi. Moj tekst se širio internetom.

Jedno jutro osvanuo je i u Travel Magazine-u. Urednici sajta su me pitali da li imam blog, kako bi ispod teksta objavili link. Kakav blog? Odakle meni blog? – bile su moje misli nakon pročitanog mejla. Ispod teksta su napisali moje ime i prezime. A ideja o blogu me je kopkala.

jedne večeri, nakon što sam se vratila s posla, pročitala sam na internetu mnoštvo tekstova o blogovima. Iste večeri kreirala sam Deni putuje. Moje srce je plesalo od silnog uzbuđenja. Napokon sam imala nešto svoje. Mesto do kog mogu da svratim kada god poželim. Svesku čije listove ispisujem ličnim doživljajima i ukrašavam svojim omiljenih bojama…

Danas, godinu dana kasnije, mogu reći da je pokretanje bloga bila najbolja odluka koju sam mogla doneti. Šta mi je sve blog doneo?

Blog mi je doneo oslobođenje

Nikad nisam mislila da sedenje za računarom nekoliko sati i kuckanje po tastaturi može da donese oslobođenje. Za mene je oslobođenje bilo šetanje parkom, šumama, praznim ulicama, posmatranje razigrane dece, slobodnih ptica… Radom na blogu sam shvatila da se sve ono što sam na destinacijama posmatrala, doživela, osetila, okusila i pomirisala pretočilo u moju inspiraciju. O nekim doživljajima nikom do tada nisam pričala i prvi put sam ih provukla kroz svoje putopise. Oslobodila sam se sumnje da moje mišljenje nije važno, i stidljivosti koju sam ranije često pokušavala da zataškam. Postala sam samouverenija i blog je postao moj bliski prijatelj koga sam vremenom svima ponosno predstavila.

Oslobodila sam se stega koje sam u početku imala pri pisanju. Prestala sam sebi da postavljam pitanje Da li je ovo dobro? Da li sam ovde preterala? Da li je tekst prekratak? Da li je predug? Sela sam i pisala. I odmah sam primetila poboljšanje. Tekstovi su postali iskreniji i dublji, a i publika mi je dala do znanja da je osetila neku promenu. To mi je bio vetar u leđa da u istom ritmu nastavim dalje.

I, najzad, imala sam osećaj da zaista radim nešto za sebe. Nešto što me ispunjava i što mi zaista donosi radost. Nešto u čemu sam ja zaista ja. Oslobodila sam se mišljenja da je pisanje bloga uzaludno jer od toga „nema hleba”, a i ljudi koji su mi takvo mišljenje nametali. Sada, posle godinu dana, dišem kroz svoje tekstove.

Blog mi je doneo prijatelje – virtuelne i prave

Dok nisam počela da pišem, nisam imala nikakav uvid u srpsku blogosferu. Znala sam za par najpoznatijih blogera, i najčešće sam čitala tekstove o putovanjima. Od trenutka kada sam se učlanila u blogerske Facebook grupe, shvatila sam da je zaista mnogo nas koji delimo istu ljubav prema pisanju. U ovim grupama naišla sam na pravu podršku, a prva koja mi je pružila ruku bila je Ivana sa bloga Orbis Marketing, koja me je spomenula u svom tekstu Pružamo ruke drugim blogerima. Hvala ti Ivana!

U slobodno vreme sam s oduševljenjem čitala putopise Jelene Bašević, autorke bloga Snovi u koferima. U februaru sam saznala da će ta ista Jelena u Novom Sadu održati radionicu Kreativno pisanje na internetu! Prijavila sam se istog momenta! Brojala sam dane do radionice, iščekujući da čujem njenu priču, kao i savete koji su meni, kao potpunom početniku, i te kako bili od pomoći. Jelena nam je na radionici velikodušno odala neke „tajne zanata”, koje su mi bile na umu pri pisanju svakog narednog teksta. A lekcije smo svečano ponovile na masterklas radionici Velika čarolija pisanja krajem decembra. Hvala ti Jelena!

Sa dosta blogera iz Srbije i regiona ostvarila sam kontakt putem mejlova ili privatnih poruka. Oni iskusniji su mi slali reči podrške, smernice i konstruktivne kritike. Najveću podršku u trenucima blokade i manjka inspiracije dao mi je Svjetski Putnik sa bloga Putovanja za svakoga. Hvala, Putniče 🙂

A u mnoštvu kontakata, poslatih poruka i mejlova, pohvala i ktitika, izdvojila se Tanja sa bloga Believe in Unicorn. Tanja, koja je tada živela u Južnoafričkoj republici, majka dva dečaka, pokrenula je 27. januara svoj blog o porodičnim putovanjima. Posle prvih poruka smo se zbližile i osećala sam kao da se poznajemo celog života! Naši stilovi života i pisanja se potpuno razlikuju, ali nas veže ljubav prema otkrivanju neotkrivenog. U julu smo se napokon i upoznale, i sa njom sam ostvarila svoje prvo pravo blogersko prijateljstvo 😉 Ona voli da kaže da sam joj ja najbolja blogodrugarica. Tanja, i ti si moja 😉

Blog mi je doneo nova znanja

Samo kreiranje bloga zahtevalo je od mene da naučim neke osnovne komande u WordPressu i da ih primenim u praksi. Blog sam kreirala samostalno, za nekoliko sati jedne večeri. To zaista nije komplikovano, ali je za mene, koja se uopšte ne razumem ni u računare ni u sajtove, to bio ogroman uspeh. Često su mi postavljali pitanje: „Ko ti je radio blog? ”A ja sam ponosno i sa širokim osmehom odgovarala: „Ja, sama!”

A onda – društvene mreže. Do tada sam imala samo lični Facebook profil, na kom sam kačila fotografije, pesme i statuse. Tu sam objavila i svoje prve tekstove, u beleškama. Prijatelji su me zbog toga iskritikovali, jer te beleške nisu vidljive i potrebno je nekoliko klikova da bi se do njih došlo. Zašto ne napraviš Facebook stranicu? I Instagram profil? – pitali su me. Posle nekog vremena sam shvatila da moram, ukoliko želim da me ljudi primete. Uložila sam dosta vremena i truda kako bih naučila što više o oglašavanju na društvenim mrežama, pre svega o Instagramu, od koga me je u početku bolela glava! U tome su mi najviše pomogli Ivanini tekstovi.

Kako za pisanje nije dovoljan samo talenat, već i mnogo, mnogo vežbe ( da, vežba je važnija od talenta), trudila sam se da svakodnevno pišem. Da se igram rečima, da pokušam da izrazim svoje misli na više načina. Objavljivala sam redovno na Instagramu i Facebook-u fotografije uz opis ( eng,. caption) i to mi je bila najbolja vežba! A osim što sam vežbala pisanje, učila sam se i istrajnosti.

Nova znanja će tek stizati – i preda mnom je veliki zadatak da naučim što više o internet marketingu, fotografiji, da unapredim pisanje…Svesna sam da su novine neminovne, ali sam spremna da idem u korak s njima.

Sa blogom su stigle i nove šanse

Blog mi je pomogao pre svega u mom primarnom poslu – moji čitaoci sve češće postaju moji učenici. Pitaju me kada ću početi da pišem blog na nemačkom, a pošto to još uvek nemam u planu, donesem im neki tekst sa bloga preveden na nemački, da im bar malo ugodim.

Pokretanjem bloga sam dobila i šansu da širim humane ideje. Ono što sam pre, kao studentkinja, uspevala volontirajući, sada uspevam online. Moj tekst o Magičnoj pošti doneo je projektu mnogo novih saradnika. Tako sam shvatila kolika je moć interneta i drago mi je što sam uspešno posredovala između dobre humane ideje i humanih ljudi.

I ptice na grani znaju da je teško zaraditi od bloga u Srbiji. Blog sam pokrenula iz ljubavi i želje da imam svoj kreativni kutak. Ali, nećemo se lagati – svaka šansa za zaradu na blogu je dobrodošla. Ako u nešto ulažem vreme i trud, svakodnevno, bilo bi lepo da jednog dana mogu potpuno da se posvetim tome i da od toga živim.

Za sada sam dobila šansu da putujem besplatno, a dati večitoj lutalici besplatno putovanje najlepša je nagrada! Hvala Marijani i Srđanu iz turističke agencije Putokaz 021 koji su pročitali moje tekstove i ponudili mi saradnju. Nadam se da ćemo se i dalje družiti, na nekim novim destinacijama!

I za kraj prve blogerske godine…

Pre svega, hvala svima koji su tokom ove godine svraćali na moj blog. Hvala onima koji su čitali, hvalili, kritikovali, komentarisali, delili. Hvala i onima koji nisu na društvenim mrežama, ali su bili moralna podrška tokom čitave godine. Posebno mom Marku, što je ove godine istrpeo moje nalete kreativnosti i ispratio moje putničke želje, što mi je davao savete oko fotografisanja i dao ideju da ovaj rođendan nazovem „blogđendan”!

Hvala darodavcima moje nagradne igre „U susret blogđendanu” koji su se odazvali mom pozivu i dodelili čitaocima sjajne nagrade: Sanji iz Dunavskog raftinga, Strahinji iz Rekreativno – planinarske sekcije Novi Sad. Draganu i Milici iz Papirnice Krug, mojoj kreativnoj Saški iz Saškinih decoupage rukotvorina, Ivani iz Knotting Matters NS, turističkim agencijama Putokaz 021. Putomanija i Barcino Tours.

I za kraj, hvala Jeleni Antonić iz Slatkog kutka kod Jelene, koja mi je napravila prvu blogđendansku tortu! Što je za mene ručno izvajala Evropu, kojom putujem poslednjih godina, i kofer pun uspomena, doživljaja i snova, i što je zastavicu zadenula negde u Baltičko more, prvo more u kom sam plivala kao studentkinja!

Ne znam gde će me staze odvesti ove godine, odlučila sam da sve prepustim slučaju. Ali, sigurna sam da nijedna staza neće biti slepa ulica. Jer, kako je rekao Kafka, staze nastaju hodanjem. A ja hodam i dalje.

Categories
Praktično

Magična pošta – kako i zašto?

Pre nekoliko dana dobila sam od jedne Ani iz Zagreba poruku sa linkom ka jednom novom svetu – Magičnoj pošti. Saznala sam da je ovaj svet sagradila devojčica Anđelika iz Irske, i da se od 18. marta 2018. tom svetu možemo priključiti i mi iz Srbije.

O čemu se zapravo radi?

Projekat Magična pošta namenjen je deci sa invaliditetom ili hroničnim bolestima, a cilj je da im se putem pošte ulepšaju i oboje dani. Roditelj prijavljuje svoje dete kod organizatora, dajući bitne informacije – koji invaliditet / bolest je u pitanju, uzrast deteta, aktivnosti kojima se bavi, šta ume, šta voli, koja mu je omiljena boja, omiljeni lik iz crtanog, knjiga ili sl. Uz to, roditelji prilažu i svoju adresu. Nakon toga, organizatori traže osobu koja će ovom detetu mesečno slati pismo, poruku, čestitku ili paketić. Dete će svakog meseca u svom poštanskom sandučetu pronaći jedno pisamce, slatkiš, knjigu ili igračku i to će mu staviti osmeh na lice. Čekaće sledeći mesec i svoj naredni poklončić.

Ideja koja se krije iza ovog projekta me je odmah kupila i javila sam se organizatorima na njihovom Instagram profilu.


Dobila sam adresu jedne Milice iz Jagodine, kojoj sam juče poslala prvo pismo podrške – u zelenoj koverti, pošto je zelena njena omiljena boja.

Sada čekam da pismo stigne na njenu adresu, i da vidim njen osmeh u tom trenutku. Nakon toga pridružila sam se i Facebook grupi projekta gde se objavljuju važne informacije i odakle se takođe može poslati poruka organizatorima.

Najbolje od svega je – što svako može da učestvuje. Zato, predložite ideju vašoj deci, roditeljima, bakama i dekama, komšijama… Uđite u svet magične pošte i usrećite bar jedno dete. Sigurna sam da ćete s njihovim osmehom i vi porasti.

Categories
Praktično

Šta su me putovanja (do sada) naučila?

Putovanja kao izvor univerzalne sreće upoznala sam pre nekoliko godina. Ne poznajem osobu koja ne putuje rado i koja ne želi da sazna nešto više o svojoj i o drugim državama. Svako putovanje sastoji se od velikog broja aktivnosti, koje se, na kraju, savršeno uklope u jednu veliku šarenu slagalicu. Rezervacija/ kupovina karata, pakovanje, kupovina stvari za put, vožnja ka destinaciji uz osećaj uzbuđenosti u stomaku, novi ljudi, nova kultura, nova hrana, izleti i na kraju povratak kući. I tako svaki put – slaganje potpuno nove slagalice, koja nam ostaje u sećanju zauvek.

Svakodnevno čitam o putovanjima, dobijam mejlove sa savetima, video snimcima raznih vlogera, gledam fotografije sa destinacija koje još nisam posetila,i svakodnevno nešto učim. Međutim, mislim da se najviše nauči u samom procesu putovanja, kada sve to i sami istinski doživimo. Kada sami oblikujemo svaki deo slagalice i na kraju sve delove savršeno uklopimo. Šta su me putovanja ( do sada) naučila?

Geografija se uči nogama

Ovaj citat krasio je jedan pano u kabinetu za geografiju u mojoj osnovnoj školi. Razmišljala sam tada, kao jedanaestogodišnjakinja, o toj rečenici, i nije mi bila posve jasna. Kako to? Pa uči se tako što uzmeš knjigu u ruke i bubaš. Glavne gradove, reke, planine, broj stanovnika, klimu… Bar je tako bilo u mojoj osnovnoj. Zato sam mrzela geografiju.

Kada sam odrasla, shvatila sam koliko je ta rečenica bila tačna. I koliko je vanvremenska. Tek kada sam počela da putujem, ti apstraktni pojmovi iz udžbenika su mi postajali jasniji. Shvatila sam gde su tačno Alpi i kroz koje države se protežu, koje reke pripadaju kom slivu, videla sam glavne gradove mnogih evropskih država, naučila sam gde su Sredozemno, Egejsko, Jonsko, Baltičko, Tirensko more… Stvarno sam geografiju učila nogama. I zavolela je. Dakle, putovanja su doprinela tome da saznam o Evropi iz ličnog iskustva, fizički prelazeći granice među državama, kupajući se u morima i odmarajući se kraj reka.

geografija

Planiranje i upravljanje vremenom se vežba

Upravljanje vremenom je jedna od veština koja verovatno zauzima važno mesto u vašoj biografiji. Ali, da li stvarno umete da organizujete svoje vreme i da iz njega izvučete maksimum? Koliko puta vam se desilo da isplanirate previše, pa da na kraju dana znojnog čela proklinjete kratak dan? Meni veoma često. Planiranje je inače odlika Device, ali mi to nikako nije polazilo za rukom. Umela sam ja da napišem spisak stvari koje treba da završim, ali retko kad sam se svog plana držala. Uvek sam nešto ostavljala za sutra i uvek sam imala premalo vremena.

Kada sam počela da putujem, morala sam da se uklopim u određene vremenske okvire. Polazak autobusa i voza, vreme sastanka grupe, rano ustajanje i pakovanje poslednjeg dana putovanja. Ti vremenski okviri su mi pomogli da bolje isplaniram vreme provedeno na destinaciji, da se stignem i odmoriti, da ne preskočim doručak. Bilo je raznih situacija u kojima je moje planiranje i upravljanje vremenom zakazalo. Sećam se kako smo Lidija i ja u Berlinu optimistiično isplanirale izlet u Potsdam poslednjeg dana, a nakon toga i kupovinu suvenira, uzimanje kofera iz smeštaja, odlazak do autobuske stanice, da bismo na kraju panično u prodavnici kupile pivo i par suvenira, zakasnile na metro i na kraju platile taksi do autobuske stanice… Da nismo stigle, naredni autobus bi nas čekao tek za sedam dana! Međutim, danas sam ona koja uvek ranije dolazi na mesto za polazak, koja uvek ispoštuje vreme dato za obilazak neke znamenitosti, koja uvek razmišlja unapred i kreće ranije, uzimajući u obzir sve okolnosti koje bi mogle poći po zlu.

The-bad-news-is-3

Baratanje novcem se takođe da navežbati

Kada sam prvi put išla da radim u Nemačku, ponela sam sa sobom određenu sumu novca koja će mi služiti prvog meseca, dok ne stigne i prva plata. Međutim, kao studentkinja u obećanoj zemlji, vrlo brzo sam trošila svoj novac, jer nisam umela da odolim sniženjima koja su me svakodnevno mamila na putu ka poslu. I tako svaki dan, poneka majica, košulja, pokloni za roditelje i druge drage osobe u Srbiji, dovele su do toga da pred kraj meseca ostanem sa 10 evra u džepu. Tih 10 evra sam razvukla na 9 dana, i opametila se.

Nakon toga počela sam da planiram svoj budžet. Odredila sam koliko novca smem da potrošim dnevno. Ako bih potrošila manje od tog maksimuma, stavila bih razliku u kasicu. Taj princip koristim i danas. Pri svakom putovanju odredim maksimalnu sumu po danu ( u zavisnosti od destinacije) i pridržavam je se, Ako jedan dan slučajno potrošim više od planiranog, sutradan ću imati manju sumu za trošenje. Ali, nikad mi se nije dogodilo da na kraju putovanja ostanem bez dinara/ evra, da gladujem ili da pozajmljujem novac. Kući sam se uvek vratila sa određenim „viškom” .

planning-ahead-saves-money

Strani jezik gvozdena vrata otvara

Izreka kaže: „ Lepa reč i gvozdena vrata otvara”, a ja bih rekla: „ Reč stranog jezika na putovanju i gvozdena vrata otvara”. Ako znate bar neku reč engleskog ili jezika zemlje u koju putujete osećaćete se sigurnije. Međutim, šta ako odete u zemlju u kojoj stanovnici ne znaju/ ne žele da govore engleskim?

Moje iskustvo je pokazalo da je veoma dobro pre samog putovanja naučiti par reči i fraza na jeziku države u koju idem. Ne samo da je zabavno, već je i korisno, i doprineće tome da među lokalnim stanovništvom budete bolje prihvaćeni. Činjenica je da i mi u Srbiji volimo kad neki stranac progovori par reči na srpskom, odmah nas oduševi i bolje ga prihvatamo. Učiti jezik nekog naroda znači ceniti taj narod i njegovu kulturu.

Dok sam bila u Rumuniji, jedna Monika me je pozvala na ručak. Njena majka govori samo rumunski, a otac rumunski i nemački. Videla sam da je njenoj majci neugodno jer je ništa ne razumem, Monika je sve vreme prevodila. Kada smo seli za sto, ja sam rekla „pofta buna”, što znači „prijatno”. Monikina majka je bila veoma srećna što sam umela da kažem nešto na rumunskom, pohvalila je moj izgovor, a posle je i komšinicama sa oduševljenjem prepričavala ovu anegdotu.

U Paviji sam jednom Italijanu na svom italijanskom objašnjavala kako da pronađe restoran koji je tražio. Znam maksimalno 100 reči italijanskog i naučila sam ih neposredno pred putovanje u Milano. Italijan je nakon moje dve rečenice pomislio da sam odande, i ništa mu nije bilo jasno kad sam rekla da sam iz Srbije. Nadam se da je restoran pronašao 😉

U Letoniji sam naučila par reči, od kojih su mi najdraže iela – ulica, karstvin – kuvano vino, maksa – cena, paldies – hvala 😉 I tamo sam naišla na osmehe prodavaca na pijaci i na štandovima s vinom nakon izgovorenih reči, a jedna baka mi je ubacila dodatno pecivo u kesu kada je čula da se zahvaljujem na letonskom.

Languages1.png

Zaključak

Dakle, svako putovanje nam donosi neku novu veštinu, sposobnost ili znanje. Neke veštine ćemo koristiti svakodnevno, a nećemo ni znati gde smo ih stekli. Informacije koje čujemo i zapamtimo putujući kroz razne zemlje proširiće naša znanja iz opšte kulture, a ko zna, možda nam pomognu i pri učešću u nekom kvizu? Svaki deo naše putničke slagalice ima neki smisao. Samo treba da ga pronađemo.

Šta su vas putovanja ( do sada) naučila?

Categories
Praktično

Prvi put planinar – šta treba da znaš?

Prošlog vikenda sam se prvi put popela na vrh neke planine. I to na tri vrha u jednom danu! U pitanju su Mali, Srednji i Veliki Povlen, koji se nalaze na 1347m, 1301m i 1271m nadmorske visine.

Za nekog ko se nikada nije bavio planinarenjem, ovo je bio pravi izazov, a to što sam uspela da se popnem do vrha smatram velikim uspehom.
Ako do sada nisi išao/la na planinarenje, u ovom tekstu ćeš pročitati šta je ono što bi trebalo da znaš, na šta treba da budeš spreman/na. Uostalom, saznaćeš i da li je planinarenje „tvoj fah”.

Šta obući?

Ako ideš prvi put, sigurno da, kao ni ja, nemaš pravu planinarsku opremu. Važno je da obučeš ono u čemu ti je udobno, u čemu možeš lako da se krećeš. Kako vremenske prilike mogu biti promenljive, preporučuje se slojevito oblačenje. Ono što je najvažnije – udobna obuća. Ako nemaš planinarske patike, možeš obuti neke druge patike koje imaju đon „sa šarama”. Obuća je posebno važna kod spuštanja, kod klizavog ili kamenog terena.

Šta poneti u rancu?

U ranac treba da spakuješ pre svega vodu. Ni previše ni premalo. Ja sam nosila dve flašice od po pola litre, i rasporedila ih u rancu tako da napravim balans u težini. Zatim, hrana 🙂 Bez hrane nikako ne treba da krećeš, napravi nekoliko sendviča ( od viška glava ne boli, ako ti ostane poješće neko iz grupe 😀 ). Možeš poneti i neku voćku i nešto slatko, što će ti baš prijati kada izgubiš energiju.

Zatim, ponesi dodatnu presvlaku – majicu kratkih rukava, i drugu trenerku u slučaju da pokisneš. Ja sam nosila i rezervne čarape. U ranac spakuj i kabanicu, ne otežava ranac a može ti i te kako zatrebati. Kačket i krema za sunčanje se isto preporučuju.

Iskusni planinari nose i planinarske štapove. Ako ih nemaš, možeš od nekog pozajmiti kako bi bio/la sigurniji/a. Ja svoje nisam imala, i nisu mi bili potrebni sve dok nije došao trenutak spuštanja niz klizav teren, onda su mi veoma značili tako da ću sigurno nabaviti jedan par.

Pravila koja treba da znaš:

Grupa planinara se ponaša kao tim. Na čelu tima je vodič, Vodič određuje dinamiku kretanja, osluškuje grupu, pravi pauze i određuje trajanje zadržavanja. Na kraju kolone je čistač. Ako u nekom trenutku želiš da se izdvojiš iz grupe, o tome treba da obavestiš čistača koji će te sačekati.

Nemoj biti sebičan/na. Pomozi drugom ukoliko vidiš da mu pomoć treba. Podeli hranu koju si poneo, i vodu ukoliko je neko ostao bez svoje. Ako imaš viška kabanicu, daj je onom koji je svoju možda zaboravio.

Uživaj u prirodi i nemoj je uništavati. Pošto ideš da uživaš u prirodi, treba da je ostaviš onakvu kakvu si je zatekao/la. Dakle, moraš da razmišljaš o tome da ne bacaš otpatke, već da ih spakuješ u torbu ukoliko nigde u blizini nema kante za smeće. Nemoj gaziti puževe ili insekte na koje naletiš u šumi, već ih skloni sa staze, kako bi uspeli da nastave svoj put.

Budi pozitivan/na. U prirodu si došao/la da se odmoriš i zaboraviš na svakodnevne obaveze i probleme. Probaj da se opustiš i da ne budeš namćor. Da ne kukaš, ne kritikuješ i ne zamaraš druge svojim problemima. Oslušni cvrkut ptica, udahni svež vazduh i vrati se kući pun/a pozitivne energije.

Šta očekivati?

Treba da očekuješ pre svega lepo druženje i uživanje u prirodi. Upoznaćeš nove ljude koji vole prirodu , čuvaju je i uživaju u njoj. Planinarenje prvi put je svakako izazov, i tako ga i posmatraj. Grupa će ti pomoći da svoj cilj ostvariš. Vodič će imati strpljenja da ti objasni tehniku i pomogne da prevaziđeš svoje strahove i nesigurnost. A na kraju, videćeš – osećaj je fenomenalan. kad uspeš da pobediš sebe i uradiš nešto što nikad nisi mislio/la da ćeš moći. Neprocenjivo! Na kraju dana bićeš fizički iscrpljen/a, ali duhovno kao nov/a.

Da li je planinarenje za tebe?

Ako si pročitao/la ovaj tekst do kraja i već razmišljaš koji bi mogao biti tvoj prvi planinarski poduhvat – planinarenje je sigurno za tebe.
Ali, ako nisi ljubitelj prirode, ako nisi spreman/na da se uprljaš, pokvasiš, da pokisneš, da se oznojiš, da deliš vodu i sendviče sa drugima, da ležiš na travi bez podloge, da pomogneš pužu da stigne do svog odredišta – onda planinarenje nije za tebe.

Ja nikada pre nisam razmišljala o planinarenju. Pre par godina sam učestvovala na Fruškogorskom maratonu i od tada nisam bila aktivna. Sada želim da se popnem na barem jedan vrh mesečno. Neki niži, naravno, Jer, ipak sam početnik.

A ti? Jesi li spreman/na na svoj prvi planinarski poduhvat?

O mojim prvim planinarskim koracima možeš čitati ovde.

Categories
Praktično

Moja putnička azbuka

Danas, dok sam sedela u gradskom prevozu, čekajući još četiri stanice do odredišta u svom Novom Sadu, seli su preko puta mene tata i sin, i igrali zanimljivu igru. Dete je učilo azbuku i sa tatom je ponavljalo tako što su obojica pokušavali da smisle asocijaciju za Novi Sad koja počinje određenim slovom. Ko bi brže smislio, dobio bi poen.
A – Adice, B – Beočin, V – Vojvodina, G – Grbavica, D – Dunav, Đ – Đava itd. Bilo je i netačnih, ili vrlo duhovitih odgovora. Dok sam ih slušala, pokušala sam i ja da se takmičim ( u sebi) i moram da priznam da uopšte nije bilo lagano. Ne znam ko je pobedio, ali ova njihova igrica me je inspirisala da razmislim o svojoj putničkoj azbuci.
Moja putnička azbuka ustvari predstavlja asocijacije na mesta, ljude, jela, pića, anegdote sa dosadašnjih putovanja. Jedno slovo – jedan pojam.
Pa da krenemo.
A – Antverpennajveća belgijska luka, grad koji sam posetila u novembru prošle godine i koji me je opčinio svojom lepotom.
B – beherovka – češki liker koji smo pili u Pragu, prilikom krstarenja Vltavom. Obavezno probati! Živeli!
30713366_10211658449807246_7470466201114640384_n
V – Vevčanitradicionalno makedonsko selo koje sroz koje prolazi vodopad. Najveličanstveniji prizor koji sam do sada doživela
G – giros i Grčka – mislim da ne treba dodatno objašnjenje 😉
D – Danubius – naziv kampa za decu na nemačkom jeziku, koji se održava u transilvanijskom selu Bekokten i u kom učestvujem aktivno poslednje tri godine
Đ – đuskanje u diskotekama na srednjoškolskim ekskurzijama u Budimpešti, Pragu i Beču
E – Evropa – kontinent koji još uvek otkrivam, u cilju da vidim sve njegove kutke
Ž – žurek – čorba u posudi od hleba koja mi je omiljeno jelo na putešestvijima po Poljskoj
30726701_10211658454127354_7159709387215339520_n
Z – Zakrzowek jezero u Krakovu koje oduzima dah. Meštani ga zovu „jezero smrti” zbog velikog broja mladih koji su poginuli pri skokovima u njega
30706062_10211658449207231_1965708726383935488_n
I – Irina – devojka koju sam upoznala u Brašovu preko Couchsurfing-a i koja me je domaćinski ugostila
J – Jakob – sin naših domaćina Letonaca u Rigi, kod kojih smo Olja i ja dočekale Novu 2017. godinu. Jakob je veoma sladak dečak koji obožava da crta, i s kojim smo uspele da se sporazumemo uprkos jezičkoj barijeri
K – Komo jezero i kupanje s pogledom na Alpe u gradiću Varenna
L – Luksemburg – najmanja država koju sam posetila do sada
Lj – ljuljaška s koje sam pozdravila Sitoniju poslednjeg dana odmora, na plaži Armenistis
26803926_10211019705319033_995300286_n
M – mjuzikl Mocart – imala sam sreću da ga pogledam u Beču 2015. godine i oduševio me
N – Novi Sad da, znam da niste ovo očekivali, ali volim da se vratim u svoj grad. Svako putovanje učini da Novi Sad posmatram iz neke malo drugačije perspektive. A i tu me čekaju svi najdraži.
NJ – Njihanje na ležaljci kod moje drugarice Saške u Bačkoj Palanci

O- Ohridjezero koje miriše na more
P – plavetnilo neba i mora, posebno u harmoniji

R- Rumunija, za sada moja omiljena zemlja u istočnoj Evropi. Tako velika, puna različitosti, inspirativna jer je nedovoljno otkrivena
S – Segešvar – najšarmantniji grad koji sam do sada posetila, odiše mirom, prirodom, ujedno je i grad i tvrđava
T- tvrđava – volim tvrđave i pronalazim ih u svim mestima, obožavam da se popnem i posmatram šarene gradske krovove leti ili snežne zimi
30728468_10211658442567065_7001197202475319296_n
Ć- ćevapi – Posebno sarajevski. Kod Želje.
U – ulice – vijugave, pune iznenađenja, posebno kaldrmisane, dopuštaju mi da utonem u misli i pronađem u svakom mestu nešto posebno
F – Fehmarn – nemačko ostrvo u Baltičkom moru. Moje prvo putovanje. Moj prvi posao, Moj prvi dodir sa nemačkim govornim područjem.
H – Horgoš – granični prelaz u Mađarskoj na kom svaki put čekamo po nekoliko sati prilikom putovanja autobusom. Za sada mi je rekord 10 sati čekanja. Ta čekanja su me nekad nervirala, sada su ona vreme koje provodim u upoznavanju saputnika
C – cipele – pažljivo ih biram za svako putovanje, važno mi je da budu udobne i da u njima mogu da stignem svuda.
Č- četkica za zube – stvar koju najčešće zaboravljam poneti ili doneti s putovanja
Dž – Džep – restoran u Grdeličkoj klisuri koji uvek posetimo na putu ka Grčkoj
Š – Štrand – ne samo novosadski. Volim i plaže Majori u Letoniji, Südstrand na Baltiku u Nemačkoj, plaže na jezerima…

Uh, nije baš bilo lagano smisliti po neki pojam za svako slovo. A sada ste vi na redu!
Sada izazivam vas da napišete u komentaru svoju putničku azbuku ili abecedu. Prisetite se svojih putovanja, pakovanja, ljudi koje ste na putovanjima upoznali, smešnih situacija, omiljenih jela i pića…
Pa da vas čujem 🙂