Categories
Rumunija

Temišvar – božićna atmosfera u gradu na Begeju

Vaši mobilni telefoni će od ovog trenutka prikazivati dva vremena – ono u Srbiji, i ono u Temišvaru. U Temišvaru je, naime, jedan sat više u odnosu na Srbiju. – tim rečima nas je u priču o gradu na Begeju uvek Janko, vodič turističke agencije Putokaz 021.

Božićni duh u Temišvaru
Božićni duh u Temišvaru

To je bila moja 4. poseta ovom gradu. Ali, prva decembarska. Do sada sam ga uvek posećivala na proleće, kad sve procveta. Sada sam želela da ga doživim elegantnog i sjajnog, i da doživim ustreptalost njegovih božićnih marketa.

Trg Ujedinjenja, Trg Slobode, Trg Pobede – krenuli smo od najvećeg, preko najstarijeg, do najlepšeg.

Trg Ujedinjenja
Trg Ujedinjenja

Prostrani Trg Ujedinjenja krase šarene barokne građevine. Po stoti put fotografišem Bruk palatu iz svih uglova. Rimokatolička i pravoslavna crkva u različitim nijansama žute stoje jedna naspram druge. Bašte kafića su pune, a prazničnu atmosferu na ovom trgu prenosi velika, s ukusom okićena jelka.

Pogked na Rimokatoličku crkvu kroz kapiju Saborne crkve
Pogled na Rimokatoličku crkvu kroz kapiju Saborne

Pri šetnji dalje do nas dopiru zvuci različitih instrumenata i pesme uličnih svirača. Zaustavljam se i poklanjam pažnju svakom od njih, a u njihove kutijice ubacujem poneki leu. Zahvaljuju mi osmehom i imam osećaj da su sledeći veseli taktovi posvećeni baš meni.

Trgom Slobode odzvanja božićna muzika sa zvučnika, koja upotpunjuje doživljaj klizačima. Na ledu su se našli i stariji i deca, a najviše je romantičnih parova koji klizaju ruku pod ruku. Oko klizališta stoji veliki broj posmatrača, i ja među njima. Divimo se umeću talentovanih i uvežbanih, ali i hrabrosti i trudu onih koji su prvi put obuli klizaljke.

Klizalište na Trgu Slobode
Klizalište na Trgu Slobode
Jedan od najfotografisanijih motiva 🙂

A na Trgu Pobede dočekuje nas larma dobošara – grupe momaka koja je ispred zgrade pozorišta izvela svoj performans, a zatim se, u koloni, vratila do Rumunske saborne crkve, simbola Temišvara. Nisam saznala koji je bio povod njihovog nastupa, ali mi je bilo interesantno,

Dobošari pred zgradom pozorišta

Na ovom trgu zaista osetim decembar. Oko mene je mnoštvo ukrašenih štandova, iz kojih dopire miris kuvanog vina i kurtoš kolača. Posebno su mi se dopali štandovi na kojima se nude ručno rađeni dekorativni predmeti od keramike i gline.

Jedan od štandova
Jedan od štandova

Najveća gužva je, naravno, kod štandova sa hranom. Ponuda je široka, ali mi se ne sviđa što je sve na rumunskom i što prodavci uglavnom ne govore engleski. Tako sam poručila 200 gr nekog jela sa jajima, sirom kobasicom, a dobila 500 gr, jer je prodavac razumeo da želim da potrošim 20 leja. Na kraju sam svoju ogromnu porciju podelila sa jednom gospođom 🙂

Rumunski specijaliteti
Rumunski specijaliteti

Ono što sam želela da doživim u Temišvaru bilo je paljenje novogodišnje rasvete na Trgu Slobode. Nisam znala kada će se to desiti, ali sam slutila da bi moglo biti oko 17h, čim padne mrak. Zato sam na jednom od štandova kupila kuvano vino i našla dobar natkriveni kutak iz kog bih mogla imati dobar pogled ka pozorištu.

Kuvano vino
Štand sa veoma ukusnim kuvanim vinom

Tačno u 17h Temišvar je zasijao. Pri paljenju rasvete začuo se aplauz i uzdasi usplahirenih posmatrača. Čarolija je počela! Kiša nas nije omela da prošetamo ispod zlatne jelke, a 3D projekcija Deda Mraza na zgradi pozorišta sve nas je oduševila.

Pod sjajem zlatne jelke
Pod sjajem zlatne jelke
Zgrada pozorišta
Zgrada pozorišta

Zadržala sam se još sigurno sat vremena na čarobnom trgu. Ponovo sam obišla sve štandove i pokušala da zapamtim svu tu lepotu. A zatim sam krenula ka tržnom centru Iulius Mall, gde nas je čekao naš autobus.

Trg Pobede
Trg Pobede

Iz Temišvara su me pesmom ispratili neumorni svirači. Klizalište je i dalje bilo puno, a muzika glasnija i veselija. Nisam bila tužna što odlazim iz Temišvara. Jer znam da ću se ponovo vratiti.

Pozdrav iz Temišvara!

Temišvar je zasigurno ispunio moja očekivanja i zaslužuje da bude uvršten u listu mojih top pet božičnih marketa. A ako želite da saznate šta sve možete videti u ovom gradu, pročitajte ovaj tekst .

Da li ste vi do sada bili u gradu na Begeju? Kako su vam se dopali njegovi božićni marketi? Pišite mi utiske u komentarima 🙂

Hvala turističkoj agenciji Putokaz 021 koja mi je omogućila ovo putovanje.

Categories
Putnica Rumunija

Dečji grad Danubius – iz ugla jedne desetogodišnjakinje

Dečji grad Danubius je internacionalni kamp na nemačkom jeziku koji se održava svake godine, krajem juna, u transilvanijskom selu Barkud/ Bekokten. Okuplja oko 160 dece iz Rumunije, Mađarske , Srbije i Poljske, koja 5 dana „idu na posao” i uče „radeći”. Deca su uzrasta 8-11 godina.
U ovom tekstu opisaću vam kako Dečji grad izgleda iz ugla jedne desetogodišnjakinje. Koje su to sve aktivnosti, misli, želje koje čine jedan dan u ovom gradu?
Situacija: Grupu „Veverice” čini 13 devojčica. Njihova starateljka/ nastavnica sam ja, Danijela. U grupi je 5 devojčica iz Srbije i 6 iz Rumunije. Devojčice spavaju u dve sobe u selu Seligstadt. Ja spavam u sobi sa devojčicama iz Srbije.
7h – „Jao, ne! Opet nas nastavnica budi ovako rano! Mrzim rano ustajanje. Neću nikad u životu da radim!”
7.15h – „Uspela sam nekako ustati, idem sad na brzinu da operem zube i da se obučem. Uskoro će doručak, a onda idemo na posao! Jedva čekam danas da dobijem svoju platu! Hoću posle da jedem musli, palačinke, da učestvujem u šou za talente, da pokažem svima kako mogu dobro da pevam i igram! Ah da, moram i krevet da namestim, da nam soba bude lepa. ”
7:35h – „Jao, kad će više taj doručak. Jaaaako sam gladna! Jedva čekam ponovo da jedem onaj domaći maslac. Nastavnica mi je rekla da je i pašteta koju smo juče jeli domaća. Baš je bila ukusna! I hleb mi se jako svideo. ”
7:50h – počinje doručak, nakon doručka deca sami odnose tanjir i pribor za jelo do kuhinje. Posle toga spremaju u ranac sve što im je potrebno za taj dan i izlaze napolje, gde ih čeka kombi koji ih prevozi do sela Barkud, u kom se održava Dečji grad.
8:45h – „Jao, gde mi je sad kačket! Nastavnica kaže da ga moram poneti, a nigde ga nema…U ranac sam spakovala vodu, kabanicu, rezervnu majicu, čarape i kremu za sunčanje. Još samo taj kačket da nađem i krećemo! A, evo ga, ne znam kako se našao pod krevetom…Spremna!”
8:50-9:05h – vozimo se u kombiju, nas 14 „veverica”. Sve smo obule gumene čizme jer je dosta oblačno, ali se nadamo da će sunce da nas iznenadi za par sati. Dolazimo do igrališta gde ćemo se igrati do 10h, kada počinje „Šou za građane”, gde igramo i pevamo i razgibavamo se pre posla 😉
36806962_10212179201105703_9080289019614461952_n
10h – „ Von Kopf bis Fuß, von Kopf bis Fuß- što je super ova pesma, odmah sam sve razumela. Jao, i Makarenu! Baš je super ovaj naš šou! Najavili su da su od 12h prijave za talent šou, ne smem zaboraviti da odem posle ručka!”
36870014_10212179198265632_8183148468345241600_n
10:15 – 16h – „ Danas sam radila u kafiću. Ovaj posao izabrala sam zato što jako volim da kuvam kafu i da pravim kapućino. Moj poslodavac ( volonter iz Nemačke/ Rumunije) je bio veoma fin prema meni, i pričao je sporije na nemačkom, kako bih sve razumela. Imali smo dosta posla danas, pošto je padala kiša pa su svi došli u kafić da sede. Baš smo dosta kafa prodali, i dobro smo zaradili!
36325625_1982830885069369_1226725462412099584_n
Od 12 do 12:30 smo imali pauzu za ručak, na koji sam išla sa svojim poslodavcem. Tad je kafić bio zatvoren. Posle ručka smo opet dosta radili. Nastavnica je takođe bila u kafiću i popila jedan kapućino!
Na svojoj kasnijoj pauzi sam šetala po gradu, išla sam u bioskop i kupila musli, zatim sam odgledala jednu pozorišnu predstavu na trgu. Baš je bilo zanimljivo. Prijavila sam se za talent šou i sutra nastupam pod rednim brojem 5! Nagrada za pobednika je 40 zelija!!! ( Zeli je valuta u Dečjem gradu)
36774252_10212179197705618_801867915967070208_n
A kupila sam posle i jednu palačinku sa nutelom u pekari, taman za desert. Dugo sam čekala u redu…
36769011_10212179195705568_1882390475420205056_n
Sutra ću raditi kao zlatar, videla sam da tamo devojčice prave baš lep nakit, pa bih želela da se oprobam i u tom poslu. Sad čekam prodavca novina da vidim šta se to sve dešavalo u gradu, i ima li kakve najave za sutra. Baš me zanima i vremenska prognoza, valjda neće padati kiša jer poslepodne idemo u šetnju do sela Seligstadt.”
36769307_10212179204545789_7137798860662898688_n
16h – ponovo se održava Šou za građane, tu opet pevamo i igramo, i slušamo šta se to danas dešavalo u gradu. Najavljuje se talent šou i sutrašnja šetnja. Posle šoua nas čeka naš kombi i vraćamo se u Seligstadt.
36399694_1987612131257911_2795245491686735872_n
16:30h – „Jao kako sam umorna od posla! Ali, idemo da se igramo napolju. Danas ćemo ići da igramo stoni tenis, a posle ćemo se malo kartati napolju. Napokon je sunce izašlo! Trebalo bi i sobu da sredimo i da operemo čizme, kako bi sutra sve bilo spremno.
36852926_10212179208345884_1998071859010076672_n
Jutros mi je nastavnica pomogla da naučim par rečenica za svoj današnji posao, a posle sam i u kafiću naučila par novih reči. Sve sam ih zapisala! A večeras ćemo sa nastavnicom učiti reči koje nam trebaju za sutrašnji posao. Baš se radujem što ću praviti nakit. ”
19h – večeramo i, kao i za doručak, vraćamo tanjire i pribor u kuhinju. Nakon večere nastavljamo sa igrom, pričamo o svom danu i planovima za sutra.
20 – 20:30h – „Nastavnica nam je svima dala telefone kako bismo mogli da se čujemo sa roditeljima. Mami i tati sam spričala sve što mi se danas dogodilo. I šta smo jeli, i šta je bilo na poslu. Nismo pričali dugo jer su razgovori baš skupi. Nastavnica kaže da treba nešto da ispričamo i uživo, kad dođemo kući. ”
20:30 h – „Napolju je bilo baš lepo vreme i kartale smo se za jednim stolićem, pod suncobranom. Kartale smo se i sa rumunskim devojčicama, a one su želele da ih naučimo poneku reč srpskog. Posle smo malo skakale na trampolini, a oko devet smo ušle opet u kuću jer se već bilo smračilo. ”
36783678_10212179206665842_446492348981968896_n
21-22h – „Istuširala sam se i oprala zube. Večeras smo odlučile da napravimo Dečji grad u našoj sobi. Svaka od nas je nešto prodavala na svom krevetu. Prodavale smo gelove za tuširanje, mašne, nakit, i plastične čaše. Bilo je baš zanimljivo, ali smo u 22h morale da završimo igru jer je već bilo vreme za spavanje. Nastavnica je rekla da možemo još malo da pričamo tiho, jer su druge devojčice već bile zaspale. I mi ćemo uskoro. Sutra opet idemo na posao. A moram da se pripremim i za talent šou…Laku noć ;)”
Prve utiske iz Dečjeg grada 2018 pročitajte ovde.
fb_img_153026318065440611455931436.jpg

Categories
Putnica Rumunija

Dečji grad Danubius – prvi utisci

Vratila sam se iz Transilvanije! Četvrti put sam se našla u istom selu, na istom kampu, ali u potpuno drugačijoj atmosferi. Zašto? Zato što su tamo bila nova deca, nove igre, novi plesovi, novi mladi i malo stariji ljudi, nova otkrića, koja su i ovo moje učešće na mestu staratelja ( nem. Betreuer) učinili posebnim.


Pa da krenemo od dece! Jedanaest dečaka i devojčica iz Srbije, šestoro iz Mađarske, četvoro iz Poljske i još 140 iz Rumunije našli su se na jednom mestu. Raspoređeni u dva transilvanijska sela, Bekokten i Seligstadt, smešteni u višekrevetne sobe sa svojim starateljima, pričali su pet dana na nemačkom jeziku, pokazivali jedni drugima igre, igrali karte sa mešovitim pravilima iz četiri zemlje, i svakog jutra kretali na svoj posao.

Neki su bili pekari, neki prodavci u diskontu pića, zlatari, slikari, sudije, policajci, radnici u bioskopu, glumci u pozorištu, spikeri na radiju, novinari, vatrogasci… Za nedelju dana oprobali su se u tri posla i videli kako jedan pravi grad funkcioniše. Naučili su da treba vredno da rade kako bi zaradili novac, da moraju da plaćaju porez, da će biti kažnjeni za krađu novca iz banke… Ali, naučili su i da poštuju druge, različite od sebe, one koji su bolesni, siromašniji, različite vere i nacije. U svoje slobodno vreme u Dečijem gradu kupovali su poklone za svoje najdraže i za sebe, jeli musli s jogurtom, sladoled, palačinke, kokice, koje su pravila druga deca. Kažu da im se sve svidelo i da žele da dođu opet 🙂

Novi ljudi koje sam upoznala proširili su moj krug internacionalnih prijatelja, i od ovog putovanja se osećam još bogatijom. Pored Danijele iz Srbije, Kinge iz Mađarske, i Franzi iz Nemačke, koje sam znala od prošle godine, ove godine sam upoznala još par divnih ljudi sa kojima ću sigurno ostati u kontaktu. Tu su Anita, Bianca, Theresia, Ramona, Cornelia, Tanza, Miruna… Sve dolaze iz različitih mesta u Rumuniji ili Nemačkoj, imaju od 20 do 45 godina, i svima je zajednička ljubav prema deci i prema ovom neformalnom vidu učenja nemačkog jezika.

A kad su tu novi ljudi koji se bave pedagoškim radom i dolaze iz drugih zemalja, tu su i nove ideje koje nastaju tokom neformalnih druženja, najviše tokom obroka. Najviše ideja dobile smo dok smo jele domaći rumunski maslac, ukusni hleb iz peći na drva i namaz od pečenog patlidžana, koji je i omiljeni specijalitet većini staratelja i volontera na ovom projektu. Recept očekujte u nekom od narednih tekstova 😉

Učešće u još jednom Dečjem gradu pružilo mi je priliku da ne budem samo ja ta koja podučava, već da i deca budu ta koja uče mene. Jedna Klara me je učila da pravim narukvicu, jedna Ioana me je učila kako se kažu boje na rumunskom jeziku ( uspešno sam savladala lekciju), Theodora i Mara su mi napravile listu bitnih rumunskih reči ( njih tek treba da učim), jedna Celine mi je pokazala kako se osmehom mogu prevazići teški trenuci, i kako se odlučnošću može postići sve ono što želiš. Iako mala, deca i te kako imaju šta da pokažu nama odraslima. Mislim da smo na ovom kampu svi ponešto naučili, bez obzira na uzrast.

Kamp je trajao od 24. do 30.6. i najveća prepreka koju smo imali bila je neumorna kiša. Protiv nje smo se borili čeličnom voljom, osmehom, gumenim čizmama i kabanicama. Poslednjeg dana smo uspeli da oteramo kišu, tako što smo svi uspeli uspešno da savladamo trinaest zadataka. Tok dana je u Bekoktenu sinulo sunce posle tri dana, a mi smo ga pozdravili ovom pesmom.


Za sada toliko od mene o Dečjem gradu. Utisci su još sveži, kofer još nije raspakovan…Čim se raspakujem nastavljam sa pisanjem – očekujte nove tekstove uskoro 😉

Categories
Putnica Rumunija

Kako sam se (s)našla u Segešvaru? Šta videti u Drakulinom gradu?

Probudila sam se u potkrovnoj šestokrevetnoj sobi u Segešvaru. Bilo je pet ujutro. Krevet koji sam izabrala nalazio se u kutku sobe pored uzanog prozora sa starim roletnama. Odatle sam primetila da su svi ostali kreveti prazni. Udišući svežinu segešvarskog jutra gledala sam šarene srednjovekovne krovove Drakulinog grada. Na noćnom stočiću kraj kreveta stajala je kutija sa dva parčeta pizze koju sinoć nisam uspela da pojedem. „Eto, imam doručak”, pomislila sam, i otišla da se umijem.

Pogled iz City hostela

U hostelu sam mogla da ostanem do podneva, ali želela sam da iskoristim ovaj dan koji mi je sudbina dala na korišćenje. Spakovala sam u ruksak patike, obula sandale, proverila dokumenta i novac, i krenula ka drvenim stepenicama koje su škripale pri svakom mom koraku.

Momak sa recepcije hostela iznenadio se mojim ranim ustajanjem. Zamolila sam ga za punjač jer svoj nisam ponela. Posle 10ak minuta uspeo je da nađe neki stari izlepljeni punjač u fioci. Ali, radio je, i napokon sam mogla da javim svima da sam živa i zdrava.

Posle moje apokalipse u Transilvaniji u vozu mi se ispraznio telefon, a kako sam igrom slučaja ostala u Segešvaru, nisam imala mogućnost da napunim bateriju. Mladić iz hostela me je ponudio kafom, s kojom sam uživala u izlasku sunca. Sinoć je padala kiša i jutro je bilo sveže. I bila sam zadovoljna što sam dan pre u ruksak spakovala i svoj omiljeni sivi džemper, koji mi je sada itekako trebao. I mama bi bila ponosna na mene, da zna 😉

Ali, o ovome ni reči mami. Mogu zamisliti njen izraz lica kada bi saznala da joj je kćer sinoć zbog loše povezanosti između transilvanijskih gradova ostala zatočena u Segešvaru sa 20 evra u džepu, da je u kasne tražila hostel u nepoznatom gradu, da je pokisla u sandalama i bez kišobrana, da je spavala u istoj odeći u kojoj je dan pre izašla iz stana, da je voz čekala sa nepoznatim čovekom više od dva sata na užarenoj stanici u zagađenom mestu Copsa Mica? Bilo je toliko toga što sam juče uradila pogrešno. Ali, ovo je bilo novo jutro, novi dan, i nova šansa.

Šarene fasade Segešvara

Kada sam stigla u Segešvar, nadala sam se da ću naći autobus koji u večernjim časovima ide nazad za Sibinj. Sa železničke stanice, na kojoj niko nije radio u pet popodne otišla sam do autobuske stanice. Međutim, odgovor je bio da poslednji bus ide u 18h. Nisam želela da bacim sve izgubljeno vreme i novac i da odem iz ovog mesta nakon sat vremena šetnje.

Napravila sam tada, sedeći na jednoj klupi, profil na Bookingu i pretražila hostele u gradu. Jedini hostel za koji sam imala novca bio je City hostel, a imao je odličnu poziciju – u samom starom gradu. Izvršila sam rezervaciju, jedno noćenje koštalo je 10 evra. Već tada mi je baterija bila na izmaku, pa sam na papir na brzinu zapisala adresu hostela i nadala se da će mi neko od ljudi usput objasniti gde je ta ulica. Isto tako sam se nadala da ću u nekom od kafića uspeti da dobijem punjač. Plan mi je bio da prošetam, sednem na kafu gde bih napunila telefon, a zatim odem do hostela.

Železnička stanica

U šetnji ka starom gradu već sam izdaleka primetila da je Segešvar ustvari grad-tvrđava. Prešla sam most preko reke Tarnava Mare, s kog sam posmatrala gradić u daljini, i pravoslavnu Crkvu Svetog Trojstva.

Crkva

Kada sam prešla most, nastavila sam samo pravo, i stigla do jednog malog parka, gde je na stolu bila šahovska tabla. Tu je u blizini i jedan kafić, u koji sam ushićeno ušla kako bih zatražila punjač. Nisu imali, ili nisu hteli da daju, iako sam naglasila da ću sesti kod njih i poručiti nešto. Malo razočarano sam nastavila dalje.

Šetnja ka starom gradu
Šahovska tabla u parku

Ulice su uske i kaldmisane. Sandale nisu baš bile sjajan izbor, ali sam čekala da stignem do hostela kako bih se raspakovala, malo odmorila i obula patike za večernju šetnju. Osećala sam se pomalo usamljeno, u ovom malom čarobnom gradiću, imala sam osećaj da sam jedina koja je ovde u tom trenutku sama, i bez mogućnosti da se javi nekom svom. Samo sam želela da im javim da sam dobro i da ne brinu.

Jedna od ulica starog grada

A priznajem, želela sam i da im pošaljem neke fotografije. Jer, ovakvo šarenilo nikad nisam doživela, Nizale su se raznobojne kuće – plava, narandžasta, zelena, crvena, žuta, bela…osetila sam se na trenutak kao da sam zalutala u priču o Ivici i Marici…Te kuće podsećale su me na razne slatkiše, a, kao ni oni, ni ja nisam mogla da se vratim kuči…Samo da ne naiđe neka veštica .D

Najfotogeničnija ulica grada

U tom svom lutanju po Segešvaru stigla sam i do simbola grada – kule sa satom, kroz čiji svod sam nastavila dalje, razgledajući zgrade sa obe strane.

Citadela sa satom

Tu je bila i Drakulina kuća, u žutoj boji. Primetila sam da je ta kuća važna, jer su je mnogobrojni turisti fotografisali. Prvi put sam na putovanju bila srećna što je svuda gužva – osećaj da sam usamljena time je vremenom nestajao, a posle nekog vremena se i izgubio. Bila sam srećna što sam ovde.

Drakulina kuća

Već je bilo veče kada sam, uz pomoć jedne devojke, pronašla svoj hostel, koji se nalazio na dva minuta od Drakuline kuće. Unutra je bilo tiho i prazno, a hostel je bio u stilu grada i priče o Drakuli – pravi srednjovekovni, pomalo mračan, a drvene spiralne stepenice su vodile do moje sobe. Momak recepcioner mi je naglasio da će verovatno do jutra još neko da se pojavi i da se ne uplašim ako noću čujem škripanje stepenica ili lupanje vratima. To me je baš smirilo 😀

Na putu ka hostelu

Ostavila sam stvari, uplatila 10 evra za noćenje, i nastavila sa šetnjom. To svoje veče provela sam lutajući po stepenicama i osvetljenim ulicama starog grada. Iako veoma mali, gradić je u večernjim satima dobio pravi turistički šmek. Bašte su bile pune, u nekim kafićima su organizovane i žurke. Vratila sam se u onaj kafić gde nisam dobila punjač, i poručila malu pizzu – to je bilo jedino za šta sam mogla izdvojiti novac. Dve devojke su sedele za stolom pored, i one su mi pozajmile punjač na nekoliko minuta, pošto su išle ubrzo kući. Uspela sam da pošaljem poruke da je sve ok i telefon se opet ugasio.

Te večeri me umor svladao i brzo sam se vratila u hostel. Želela sam da što pre  zaspim kako bih ujutru mogla da iskoristim vreme do 13h, kada sam imala autobus za Sibinj. Da, ovog puta sam želela da budem što praktilčnija, i da stignem direktno u svoju rumunsku kuću.

Opet sam, na dnevnom svetlu, obišla sve raznobojne kuće. U Segešvaru ne možete biti smrknuti i tužni. To šarenilo vam jednostavno ne dozvoljava da u vama zavlada neko negativno osećanje.

Još jedna od šarenih kaldrmisanih ulica

A još kad stignete do tvrđave i vidite mladence koji se fotografišu, decu koja veselo trče uz i niz stepenice, šarene olistale cvetne bašte…Srce vam je onda puno. Tako je i meni bilo… Na desetine puta sam se spustila i popela uz stepenice, i svake su me odvele u neki novi kutak starog grada. Čini mi se da, uprkos veličini grada, ne možete sve obići, jer su neki delovi jednostavno skriveni ili nepristupačni. Možete im se diviti samo iz daljine.

Moj najdraži kutak u gradu

Za kraj sam otišla do Strašnih stepenica – niz od sto drvenih natkrivenih stepenica kojima kroz mračni hodnik stižete do brda sa crkvom, luteranskim grobljem i predivnim pogledom na Donji grad. Meni samo penjanje nije bilo previše strašno, ali je postalo malo jezivo jer turisti unutra plaše jedni druge 😉

Strašne stepenice
Luteransko groblje

Crkva na brdu najbolji je primer gotike u Segešvaru. Posvećena je svetom Nikoli, a njena gradnja započela je u 14. veku. Kroz vekove je nekoliko puta renovirana, što se vidi po freskama u unutrašnjosti.

Crkva na brdu

Pored Strašnih stepenica sam pronašla i nekoliko suvenirnica, kupila par razglednica i magneta, a nakon toga se uputila nizbrdo ka autobuskoj stanici.

Suvenirnice

U Segešvaru možda nisam posetila sve znamenitosti,  nisam jela lokalnu hranu, nisam se družila sa lokalnim stanovništvom – jer je stari grad pun turista. Ali je Segešvar grad u kom sam bila najležernija, i u kom sam možda, uprkos svim nedaćama, najviše samostalno uživala. Divila sam se građevinama, uplašila sam se na Strašnim stepenicama, smešila sam se i fotografisala prolaznike, i dobila upalu mišića od lutanja po kaldmi. Jednostavno – osetila sam ga, i priznajem da sam bila tužna kada sam odlazila.

U podnožju grada- tvrđave

„Autobus je već na stanici” – rekla mi je ljubazna gospođa sa šaltera. Dala sam joj poslednjih 7 evra i od nje uzela kartu za Sibinj. Bilo je ipak lepo sigurno se vratiti kući.

Da li ste vi bili u Segešvaru? Kakve utiske je ovaj gradić ostavio na vas?

Categories
Kroz prirodu Rumunija

Kanjon Nere i vodopadi Beušnice

Jednog sumornog kišnog jutra probudila me Lidijina poruka. „Hoćeš li da idemo?” i u prilogu link za neko putovanje. Kada sam kliknula na link, otvorila se fb stranica Planinarsko-rekreativne sekcije Novog Sada i poziv na pešačenje kroz kanjon reke Nere, uz obilazak vodopada Beušnice. Priznajem: nisam znala gde se kanjon nalazi, a kada mi je Google rekao da je to u Rumuniji – odmah sam pristala! Lidijina poruka mi je itekako popravila dan.

Svi koji me poznaju i čitaju moje tekstove znaju koliko volim Rumuniju. Želela bih da vidim svaki njen kutak. Volim da pređem granicu i svakoga pozdravim rečima “buna ziuva”. Tako je bilo i na ovom putovanju.

Nije mi bilo teško ustati u 3h ujutro i krenuti ka Lokomotivi, gde nas je čekao jedan od vođa puta, Strahinja. U 4h smo krenuli put Rumunije, ka graničnom prelazu Kaluđerovo. Pre graničnog prelaza napravili smo.pauzu kod Bele crkve i uživali u pogledu na jedno od Belocrkvanskih jezera.

31206622_10211698893298308_8154661668257792000_n

Nakon graničnog prelaza delilo nas je još pola sata vožnje makadamom od našeg odredišta – sela Sasca Romana, iz kog smo započeli naše pešačenje. Meštani sela, iako naviknuti na svakodnevne turističke ture kroz njihovo malo mesto, izvirivali su iz svojih kuća i zadovoljno se smešili grupi turista iz Srbije.

Bio je to topli prolećni dan – vreme „kao poručeno”. Kabanice smo ostavili u autobusu i rasterećeni krenuli ka visećem mostu nadomak sela.

31102390_10211698892938299_8489172258349121536_n

Eh, taj viseći most, koji mi je pre polaska doneo toliko briga… Kao nekom ko se plaši visine, nije mi bilo lako da donesem odluku da se upustim u ovu avanturu. Pretražila sam fotografije po internetu, blogovima i forumima, kako bih se uverila da most nije strašan i da ja mogu da ga pređem. Priznajem da sam i posle toliko istraživanja imala trunku straha u sebi, ali strah je nestao čim smo do mosta stigli. Prešla sam ga za tili čas i bila ponosna na sebe.

Prilikom prelaska mosta pomagao nam je jedan pas – zvala sam ga odmila Puki jer su mi rumunska deca rekla da ta reč znači „mali pas, kuca ”. On nam je bio verni pratilac sve do samog kraja pešačenja, prošao je s nama i uspone i padove, a zauzvrat je od nas dobio mnogo ukusnih sendviča 😉

31230469_10211698892138279_5711223617870626816_n

Sa druge strane reke Nere jedan deka je čuvao ovce i koze. Njegova kuća stajala je usamljeno ispod brda, a on je sedeo na jednom panju uživajući na prolećnom suncu. Nismo želeli da mu uplašimo stado, te smo ga samo posmatrali. Čekali smo da svi članovi grupe pređu most, a zatim smo nastavili dalje, ostavljajući deku sa njegovim stadom u idiličnoj prirodi.

31271222_10211698895178355_4162779661601865728_n

Nakon prelaska mosta nastavili smo ka kanjonu Nere, kroz netaknutu prirodu. Uživali smo u žuboru bistre reke i udisali miris šumske svežine. Usput smo naišli na jedan stari bunar i nekoliko tunela, prateći sve vreme usku stazu s koje se pružao strmoglavi pogled ka reci. Mirisi šume, cvetova i sremuša bivali su sve jači. Bio je to raj za sva čula.

31301595_10211698898058427_980039179633164288_n

Posle ušća Beušnice u Neru i kratke pauze nastavili smo veselo širokom stazom uz reku Beušnicu. Naš sledeći cilj bio je prvi vodopad – Cascada La vaioaga. Do njega smo stigli nakon pređenih 2km, a do vodopada smo se spustili strmom, ali lako savladivom stazom. Neki od nas su se i osvežili u reci – Lidija na primer 🙂 Nakon kratkog predaha, upijanja lepote i veličanstvenosti ovog mesta, nastavili smo dalje.

31171435_10211698895898373_4663579037363339264_n

Naš sledeći predah napravili smo na ulazu u eko-kamp, gde smo pronašli improvizovani kafić – štand na kom smo mogli da kupimo kafu, sok ili pivo. Na štandu primaju leje i sitne evre, a kako nismo imali nigde usput menjačnicu, imale smo dovoljno novca samo za jednu kafu – koja košta 3 leja. Cene su inače od 3 do 5 leja za sve.

Sledeći naš cilj bio je srednji vodopad, koji se nalazi odmah kraj puta, te ga možete videti bez po muke. Stvarno je bio doživljaj smestiti se ispred vodopada, zatvoriti oči i osluškivati. Sinteza daha vetra, šapata trave i žubora vode navešće vas na sanjarenje.

31218651_10211698901338509_7894442248471838720_n

Od srednjeg vodopada staza je dalje vodila ka meni najlepšem mestu u nacionalnom parku – vrelu Ochiul Beiului. Da biste stigli do njega, potrebno je da pređete drveni mostić preko rečice. Nakon toga vas udari plaventilo. Mešavina tirkiza i modro plave boje čini ovo vrelo čarobnim. Ušuškano je među drvećem i cvećem, potpuno čisto i netaknuto.

31317833_10211698920538989_2409798887272349696_n
31206432_10211698903578565_4955073408271384576_n

Od vrela smo nastavili blagim usponom ka gornjem vodopadu – Cascada Beusnita. Ovo je i najveći i najimpozantniji vodopad. Kraj njega smo uživali najduže, pokušavajuči da dotaknemo neki od ledenih slapova. Ovde smo natočili vodu, koja je izrazito čista i pitka.

31230493_10211698914058827_6577894816443531264_n
31292767_10211698915938874_1764669321667149824_n

Na ovom mestu postavljena je tabla koja poručuje da treba da štitimo prirodu i da recikliramo. Zaista, tokom cele šetnje nismo videli smeće u nacionalnom parku, i čini mi se da Rumuni mnogo više brinu o svojim prirodnim bogatstvima nego mi u našoj zemlji.

31180234_10211698911938774_8624757237648195584_n

Nismo ostavili ništa za sobom, osim tragova patika i planinarskih štapova. A u nama se urezala slika nacionalnog parka Nera – Beušnice, a posebno vrelo Ochiul Beiului, koje je pri našem polasku kući poprimilo modrozelenu boju.

Da li biste rado posetili ovu lepotu, odmah preko granice? Pišite mi svoje utiske u komentarima 🙂
31277583_10211698920858997_6057388648964292608_n

Categories
Putnica Rumunija

Apokalipsa u Transilvaniji

Prilikom svog letnjeg boravka u Sibinju, jednom od većih transilvanijskih gradova, izrazila sam želju da jedan dan odem i do Segešvara, rodnog mesta grofa Drakule , i uživam u slikovitim kućama, kaldrmisanim ulicama i autentičnoj transilvanijskoj atmosferi ovog srednjovekovnog gradića. Kako niko od mojih poznanika nije bio raspoložen da početkom jula ide da obilazi grad, odlučila sam da sama krenem u ovu avanturu. Imala sam samo četiri dana do odlaska kući i nisam želela da ostanem uskraćena za ovaj doživljaj.

Kako to često biva kada se uživite u neko mesto i u njemu se osećate domaćinski, tako mi se i ovog puta desilo da sam se opustila u Sibinju i, iako sam želela tog dana na izlet, malo duže ostala u svom udobnom krevetu. Dok sam ustala, doručkovala i spremila se, već je bilo oko 11h. Ali, nije mi to smetalo. Verovala sam da imam sasvim dovoljno vremena da stignem, razgledam sve planirano i uveče stignem natrag u Sibinj.

Moj optimizam srušio je pogled gospodina sa železničke stanice, koji mi je svojom gestikulacijom davao do znanja da idem kasno u Segešvar. Nije mi bilo ništa jasno, jer sam videla da voz kreće u 11:30h, a da se do Segešvara putuje sat i po vremena. Da, sat i po vremena, bez presedanja! Ovo sam shvatila tek kada sam dobila u ruke svoju kartu, na kojoj je pisalo da je presedanje u mestu Copsa Mica i da ću na vezu čekati 2 sata. Pomislila sam – nema veze, to mesto Copsa Mica je sigurno zanimljivo i mogu za tih dva sata malo da ga obiđem, da popijem kafu. Nisam želela da paničim. Strpljivo sam čekala svoj voz.

Voz se sastojao od svega nekoliko vagona i više je podsećao na teretni. Videla sam par mlađih ljudi koji ulaze i pošla za njima. Još jednom sam proverila – bila sam u dobrom vozu. U kupeu sam sedela sama. Uz sebe sam imala flašicu vode i ruksak sa patikama u slučaju da me uhvati letnja kiša, pasoš, telefon i novčanik. Kopkalo me da na internetu pretražim šta to ima da se vidi u mestu Copsa Mica, ali nisam to uradila. Želela sam da se iznenadim. Bila sam ipak srećna što ću neplanirano posetiti još jedno mesto u Transilvaniji.

Posmatrala sam prirodu kroz prozor. Uvek sam baš zbog toga obožavala vožnju vozom. Prolazili smo kroz živopisne krajolike, pored pustih sela, humki, kristalno čistih jezera, bujnih šuma…Voz je išao toliko sporo da sam mogla da otvorim prozor i s blagim vetrom u kosi uživam u svežem letnjem vazduhu.

30572238_10211615942224583_5534664100811898880_n

30531144_10211615941984577_2264190317592838144_n

U moj kupe ušao je kontrolor i pokazao da je Copsa Mica naredna stanica. Gledala sam kroz prozor očekujući da se preda mnom stvori prelepi pejzaž, živopisno selo ili neki mali gradić.

Na moje zaprepašćenje, nije me dočekalo ništa. Samo pruga. Usijano kamenje među zarđalim šinama. Pusta stanica koja je bila potpuno urušena. Trafika na kojoj niko nije radio. Njiva koju niko nije obrađivao. To je bila jedna pustara.

copsa micag
Fotografija sa interneta

Voz je otišao i ostala sam sama na pruzi. Tada je krenula panika. Hiljadu misli prošlo mi je kroz glavu. Strah od nepoznatog prevladao je u meni. Napolju je bilo 40 stepeni. Sandale su mi se upalile od vrelog betona. Nigde drveta. Prvo sam odlučila da potražim hlad. Ostalo mi je još pola flašice vode i to je u tom trenutku bila moja jedina nada. Sela sam u senku trafike i pomislila „Šta mi je ovo trebalo?” Imala sam mobilni sa sobom i rumunsku karticu sa internetom. Međutim, nije bilo dometa. Izašla sam iz svog hlada i pokušala da uhvatim neki signal. Iako sam ga pronašla na vrelom suncu, ostala sam tu i počela da šaljem poruke dragim ljudima. Javila sam im gde sam i u dopisivanju s njima vreme mi je brže prolazilo. Samo sam želela da naiđe taj voz za Segešvar. U 14h.

Posle pola sata čekanja navikla sam se na svoju okolinu. Prvi šok je prošao i malo sam se smirila. Iako sam i dalje bila nepoverljiva prema svakom šumu u daljini, ubedila sam sebe da će sve biti u redu i da će voz sigurno doći. Još samo sat i po, brzo će to proći. U daljini sam videla neke fabrike koje su mi izgledale zatvorene, opustošenu zemlju, i par sivih kućica koje su mi izgledale kao izgorele. Nisam imala hrabrosti da peške istražujem ovo mesto gde sam se nalazila. Slaba internet konekcija mi nije dozvoljavala da na internetu pročitam nešto o mestu gde sam, niti da proverim red vožnje. U vazduhu se osećao miris rđe. Nisam mogla osetiti svežinu, iako je vetar lagano duvao.

breathe if you can.jpg
Copsa Mica – Diši ako možeš

U jednom trenutku začula sam korake iza sebe. Približavao mi se stariji krupan čovek s brkovima, u uniformi konduktera. Sigurno je radio ovde i došao je na smenu. Obradovala sam mu se i nasmešila. Ali, on me je samo gledao. Nije izustio ni reči. Verovatno ni on nije verovao da se neko zatekao ovde. Promrmljala sam; „Sighisoara”, nakon čega se on zamislio i negde otišao. Vratio se posle 15ak minuta sa papirom na kom je pisalo. „Sighisoara 14.00”. Klimnula sam oduševljeno i zahvalila se nevešto na rumunskom. Zatim mi je on svojim neveštim engleskim ponudio kafu. „Otkud mu sad ovde kafa”, pitala sam se, ali sam potvrdila da je žarko želim. Opet je otišao. Vratio se brzo sa vrelom kafom i rekao mi da košta 1 lei. Nepoverljivo sam izvadila novčanik i dala mu novac, brzo pakujući novčanik nazad u torbu. U tom trenutku platila bih i mnogo više, samo da popijem nešto. Moja flašica sa vodom bila je skoro prazna, a ostalo mi je još sat vremena čekanja.

Ostao je kraj mene i nešto govorio na rumunskom. Od svega sam razumela da je Segešvar lepo mesto. Pokušala sam da mu objasnim da sam iz Srbije, ali na pomen moje zemlje on nije reagovao. Samo je nastavio svoju priču, a ja sam klimala glavom iako nisam razumela ni reči. Bilo mi je žao što ne mogu da razgovaram sa ljubaznim kondukterom. Verujem da na ovu stanicu retko ko svraća ili se na njoj zadržava i da mu je posao verovatno monoton. Nikad ne bih volela raditi na ovako pustom mestu.

U međuvremenu sam uspela uhvatiti bolji signal i na internetu pretražila Copsa Micu. Saznala da je jedno od najzagađenijih mesta Evrope jer je 60-ih godina 20. veka postala lokacija za izgradnju nekoliko fabrika teške industrije. Vlada je bila svesna posledica do kojih će to dovesti, te je farmerima zabranjeno da prodaju svoje proizvode izvan ove regije. Za 10ak godina sva flora je uništena, pocrnela od štetnih gasova koje su proizvodile dve velike fabrike, Carbosin i Sometra. Ova ekološka katastrofa prouzrokovala je i visoku smrtnost u regiji Copsa Mice, a prosečan životni vek u ovom mestu smanjen je za devet godina. Fabrike su prestale sa radom 90-ih godina, ali i danas, kada se nađete u ovom mestu, plašićete se da udahnete. Tako je bilo i sa mnom, kada sam pročitala ove informacije.

copsa_mica_by_elcaracho-d4xiqv3
Fotografija sa interneta

Čekanje voza na ovom mestu bilo je s jedne strane grozno, a sa druge strane veoma zanimljivo. Sigurna sam da ove informacije ne bih nikad saznala da se nisam našla ovde, a nikad ne bih ni posetila ovo mesto svojevoljno. Fotografije na internetu dovoljno su govorile o njemu – sivilo, beda, bolest, dim, groblje. Stanovništvo se mahom iseljavalo, ali zbog siromaštva mnogi su morali da ostanu ovde, udišući otrovni vazduh i unoseći razne hemikalije u svoj organizam. A kondukter, ko zna koliko godina već radi ovde…

romania-copsa-mica-carbosin-from-train-station
Fotografija sa interneta

Nakon nekog vremena primetila sam da meštani stižu na stanicu. Voz je trebalo da stigne za 20 minuta. Pripremala sam se za ulazak, strahujući da ću nekim slučajem zakasniti i da ću morati još da ostanem u ovom apokaliptičnom mestu. Pitala sam jednu devojku da li ide do Segešvara. Rekla je da čeka voz za Kluž koji dolazi u isto vreme. Dodala je da za živi u Copsa Mici. Potvrdila mi je ono što sam pročitala, da je mesto i dalje veoma zagađeno, iako je vlada obećala da će ga očistiti, to se još uvek nije desilo. „Rumunija ima veće probleme” – rekla je sarkastično. Ali, čim joj finansije omoguće, i ona će otići da živi u Sibinj. Iskreno sam joj poželela sreću. Naš razgovor prekinuo je zvižduk voza iz daljine.

U jednom trenutku stigla su dva voza. Trčali smo preko šina jer ne postoji drugi način da se stigne do ulaza. U celom haosu videla sam gospodina konduktera koji mi je mahao i pokazivao da treba da uđem u voz sa leve strane. Zahvalila sam mu se i veselo uskočila u čist, prostran vagon sa plavim sedištima.

Pogledala sam kroz prozor. Kondukter je ostao sam na svom radnom mestu. Vratio se svojoj svakodnevnici, verovatno u nadi da će i sutradan neki turista odlučiti da se „iznenadi”u Copsa Mici. U vozu sam napokon bila smirena. Razmišljala sam o onome što sam doživela i shvatila koliko sam imala sreće, jer je ipak sve dobro prošlo.

Razmišljala sam i o Copsa Mici. Mestu koje je zaboravljeno i odsečeno od sveta. Mestu u kom se deca rađaju bolesna. Mestu u kom meštani ne mogu da uzgoje nijednu biljku. Jedini koji ovde svraćaju jesu turisti koji žele da vide Segešvar. A kad poslednji voz prođe, mesto ostaje pusto i zagušljivo. Bez cvrkuta ptica.

Jedan profesor sa Univeziteta u Sibinju je rekao: „Copsa Mica je i danas ( 2013.) opasno mesto za život. Sve što udahnete, sve što dotaknete, sve što pojedete opasno je po vaše zdravlje”.

Do Segešvara me je delilo 45 minuta.

A kako sam se (s)nasla u Segešvaru, saznajte ovde.

Da li ste vi nekada imali sličnu situaciju? Kako ste je rešili? Šta ste iz nje naučili? Pišite mi o tome u komentarima.

Categories
Putnica Rumunija

Kako se (ne) izgubiti u Transilvaniji

Ukoliko pitate bilo kog Rumuna, reći će vam da je Transilvanija ubedljivo najlepši deo zemlje. U ponudama mnogih agencija u Srbiji videćete da se najviše tura organizuje za vreme Noći veštica. Međutim, zašto cekati kraj oktobra i ne upustiti se u ovu avanturu malo ranije? I u sopstvenom aranžmanu?
 
Kako stići?
Put do Transilvanije može se činiti komplikovanim, ali nije, ukoliko ispratite ovih par koraka:
 
Ukoliko ste u Beogradu, možete ici vozom do Temišvara ( presedanje u Vršcu). Povratna karta Beograd – Temišvar – Beograd košta 14 evra. Ukoliko putujete iz Vršca, povratna karta Vršac – Temišvar – Vršac koštaće vas 8 evra. Informacije o vozu možete pronaći ovde Ovu opciju treba proveriti jer se početkom avgusta 2017. pisalo da će se ovaj voz ukinuti.
 
Iz Temišvara možete putovati autobusom za Sibinj ( oko 14 evra) ili za Brašov ( 20 evra), i jedan od ova dva grada vam može biti baza za razgledanje ove predivne rumunske regije. Naravno, postoji opcija voza, koju ne bih preporučila jer vozovi često kasne. Informacije o autobuskom prevozu možete pronaći na ovom linku
 
Za one željne upoznavanja novih ljudi prilikom putovanja preporučila bih BlaBlaCar, preko koga možete naći prevoz od Temišvara do Sibinja za 7,5 – 10 evra i od Temišvara za Brašov za 12 – 17 evra. Takođe postoji i aplikacija koju možete instalirati ( možete je naći na Google Play-u)
 
Kuda iz baze?
Ja sam za svoju bazu prvo odabrala Sibinj, gde sam provela tri dana, i pravila dnevne izlete ka drugim željenim destinacijama. Za obilaske po gradu možete koristiti aplikaciju Sibiu City App ( može se skinuti sa Google Play-a) . Na njoj ćete pronaći sjajan vodič sa svim mogućnostima smeštaja, zanimljivim atrakcijama u gradu, restoranima, kafićima, događajima u vreme posete, važnim telefonima… Naravno, moj predlog je da istražujete sami i nađete ono jedinstveno po čemu ćete pamtiti ovo putovanje. Moju priču o Sibinju možete pronaći ovde
27495923_10211091179185835_852586856_n
27496007_10211091330229611_310138071_n

Grad koji bih preporučila za posetu iz Sibinja jeste Segešvar ( Sighisoara), rodno mesto grofa Drakule. Ovaj srednjovekovni gradić nalazi se na 90 km od Sibinja. Do njega možete stići autobusom (najbolje da pitate na glavnoj autobuskoj stanici kada autobus tačno polazi). Ukoliko ste više avanturista i zaljubljenik u prirodu, preporučila bih voz., jer će vam putovanje vozom kroz ovaj krajolik pokazati najlepše transilvanijske pejzaže u kojima su šćućurena šarena rumunska sela.

Na glavnoj železničkoj stanici u Sibinju će vam objasniti da ne postoji direktan voz za Segešvar, i da ćete morati jednom da presedate ( u Copsa Mici ili Mediasu). Predlažem da birate voz koji ide kroz Medias. Međutim, ukoliko nemate toliko sreće , imaćete samo opciju da presedate u mestu Copsa Mica . Informacije o vozovima u Rumuniji možete videti ovde

27849439_10211178059557790_1847949672_n

U Sighisoari je najbolje da istražujete sami, gradić je mali, stari grad se nalazi na uzvišenju, i sve znamenitosti su na jednom mestu. Obavezno posetite kuću grofa Drakule! Uživaćete u vijugavim, šarenim segešvarskim ulicama.

27848884_10211178094198656_1200635281_n

27939232_10211178088398511_1160032048_n
27848129_10211178057477738_1684782398_n

27848224_10211178062437862_452855870_n

Ukoliko vam zatreba smeštaj u Segešvaru ( kao što je meni zatrebao), preporučila bih Burg Hostel koji se nalazi u samom starom gradu i ima divan pogled na segešvarske krovove.

27939038_10211178084878423_1172499113_n
Brašov je jedan od najposećenijih gradova Transilvanije. Već sam prethodno objasnila kako do njega možete stići samostalno iz Temišvara. Iz svakog grada u Rumuniji moći ćete s lakoćom da nađete prevoz za Brašov ( autobus, voz, BlaBlaCar). Za obilazak Brašova možete koristiti aplikaciju Brasov Sights ( može se skinuti sa Google Play-a), a naravno možete istraživati i sami. Iz Brašova možete posetiti i dvorac Bran ( tzv. Drakulin dvorac, ali ne dajte se zavarati) . Postoji autobus iz Brašova na svakih sat vremena za Bran, Karta u jednom pravcu je oko 2 evra. Ulaz u dvorac je 8 evra. Preporuka: posetite prvo muzej koji se nalazi sa leve strane, a zatim dvorac. Moja priča o Brašovu nalazi se ovde
27591866_10211111492573657_1804420754_n
27658360_10211111506934016_457435243_n

27583261_10211111485293475_210683087_n

Iz Brašova možete posetiti i dvorac Peleš, i mnoštvo transilvanijskih sela. Nažalost, zbog nedostatka vremena nisam uspela sve ovo da obiđem. Ostalo mi je još dosta zanimljivih destinacija, ali to ostavljam za neki naredni put – jer, ovde ću se sigurno vratiti.

I na kraju…
 
Zapamtite da je upoznavanje ljudi najvažnija aktivnost na jednom putovanju. Od lokalaca s kojima stupite u kontakt možete naučiti mnogo toga i videti skrivene kutke sa kojima turistički vodiči često nisu upoznati.
 
Predlažem da koristite Couchsurfing za traženje smeštaja. Zaustavite ljude na ulici, pitajte ih šta još treba da vidite u njihovom mestu. Rumuni su divni ljudi, veoma gostoljubivi i spremni da pomognu u svakoj situaciji. Sa većinom sam mogla da se sporazumem uprkos jezičkoj barijeri.
 
Tako sam dobila besplatnu vožnju autobusom i taksijem, besplatan smeštaj kod Irine i Franzi, jedna Christiane mi je rezervisala kartu za povratak kući, a Catalin pokazao skrivene kutke Brašova.
 
Na put u Rumuniju nemojte krenuti sa predrasudama. Nabacite osmeh na lice i ostanite otvorenog srca – ljudi će to prepoznati.
(Ne) dajte se izgubiti u Transilvaniji!
Srećan put 😉

 

 

 

 

Categories
Putnica Rumunija

Neplanirano u Brašovu

Kada sam na putovanjima, uglavnom me prati sreća, pa je tako bilo i na mom putovanju po Transilvaniji. Iako nisam planirala da posetim Bran i Brašov prilikom učešća na kampu u rumunskom selu Bekokten, nakon upoznavanja sa divnom gospođom Adom i njenim sinom Sorinom, odlučila sam da sa njima otputujem do njihovog rodnog mesta Brana, a zatim sam se našla i u Brašovu.
Bran je ustvari malo mesto, koje je, zbog Drakulinog dvorca, poznato u svetu. Lokalci se s jedne strane često nerviraju zbog tolikih posetioca, ali, s druge strane, priznaju da im prija što turisti sa svih strana sveta ostavljaju novac u njihovom selu. Oni prvi će vam često reći istinu – da ovo nije pravi Drakulin dvorac. Naime, grof Drakula nije nikad živeo u ovom dvorcu, već ga je samo posećivao. Bez obzira na to, on je svakako vredan vaše posete, barem zbog svog impozantnog izgleda.
27583261_10211111485293475_210683087_n
Kada se nađete u Branu, videćete bezbroj suvenirnica, restorana , kafića posvećenih grofu. Možete probati Drakulinu kafu, Drakulin sendvič, Drakulin burger, Drakulin sladoled, obući majicu sa likom Drakule, ili i sami postati Drakula – kupovinom maske!
27658702_10211111465892990_82262170_n
Ali, pre nego što jedete, pijete, i kupite suvenire, predlažem da kupite kartu za ulaz u dvorac, koja košta oko sedam evra. Kada prođete kroz kapiju, sa leve strane ćete videti muzej grofa Drakule, u koji obavezno treba da uđete pre posete dvorcu. U muzeju ćete saznati sve što treba da znate o Vladu Cepešu i njegovom životu. U samom dvorcu nećete mnogo saznati, jer u njemu možete da vidite samo odaje dvorca, i da pročitate par informacija. Sam dvorac je spolja predivan, međutim, iznutra me nije mnogo oduševio, moguće i zbog toga što je u uzanim prolazima i na spiralnim stepenicama često dolazilo do zastoja zbog ogromne gužve ( bila je subota). Ono što me jeste oduševilo je bašta dvorca, kojom možete prošetati, odmoriti se i napraviti par odličnih fotografija.
27496653_10211111465012968_698934459_n
Pošto su me Ada i Sorin ostavili u Branu, trebalo je da pronađem prevoz do Brašova. Naišla sam na autobusku stanicu, gde sam sa još par turista sačekala međumesni autobus. Karta do Brašova je koštala 4 evra, a putovanje je trajalo oko 45 minuta. Autobus me je ostavio na glavnoj autobuskoj stanici u Brašovu, pa sam odatle gradskim autobusom konačno stigla do centra grada. Naravno, sve to uz pomoć divnih lokalaca, i jednog Catalina, Rumuna koji je došao u Transilvaniju da istražuje transilvanijska sela. Pošto je već bio u Brašovu, ponudio se da mi pokaže grad, tako da sam ovog puta imala i vodiča!
27591361_10211111463652934_1730646960_n
Prvo mesto gde smo zastali, umorni i željni kafe, bio je Bibliotheque Pub, koji se nalazi u samoj pešačkoj zoni, i ima prelepu baštu u pasažu. Ovde smo odmorili, uživajući u kafi, i listajući rumunske knjige
27583383_10211111470253099_1618773064_n
27583782_10211111482733411_535209891_n
Nakon toga uputili smo se ka glavnom trgu Piata Sfatului. Glavna građevina na trgu je Stara gradska većnica iz 1420. godine, koja je danas muzej. Ako se okrenete u krug, videćete mnoštvo šarenih srednjovekovnih građevina, koje, uz samu Gradsku većnicu, čine jedan od najlepših trgova Rumunije.
27496463_10211111517614283_650371949_n
Jedna od najimpresivnijih građevina u Brašovu je Crna crkva ( Biserica Neagră ), koja potiče iz 14. veka. Naziv je dobila zbog toga što su njeni zidovi i delovi krova pocrneli od velikog požara koji se dogodio u 17. veku. Unutrašnjost crkve je renovirana, dok je spoljašnjost ostala netaknuta. Crkva se može posetiti, cena ulaznice je oko dva evra. Kada smo mi bili unutra, nije postojala mogućnost penjanja u toranj, zbog renoviranja, ali ukoliko se nađete tamo, svakako možete pitati.
filename-bulgaria-romania
Naspram glavnog trga videćete veliko brdo na kome stoji naziv grada – podsetiće vas na Holivud! Ovo brdo je ustvari planina Tampa, i kada se popnete na njega, imaćete najbolji pogled na Brašov, sa visine od 955 m. Na brdo se možete popeti peške ili žičarom. Povratna karta za žičaru košta oko 4 evra. Žičara radi do 18h, ali ako ne stignete na nju, možete se spustiti peške do grada. Gore, osim što možete uživati u pogledu na crvene brašovske krovove i predivne srednjovekovne građevine, možete uživati i u hrani koja se sprema u improvizovanom fast food restoranu. Sedeći na panjevima, u hladu, ovde možete napraviti predah i napuniti baterije ( i stomak) za naredne pohode!
27591866_10211111492573657_1804420754_n
Nakon spuštanja žičarom, prošetali smo okolnim ulicama, i odjednom smo se našli u nekoj veoma uskoj ulici – Strada Sforii. Videli smo turiste koji je fotografišu – nije nam bilo jasno zbog čega – pa smo na internetu pročitali da se smatra najužom ulicom istočne Evrope. Eto – naleteli smo na znamenitost, a nismo ni znali! Svakako, bilo je lepo prohodati njome!
27590970_10211111519054319_1035577087_n
Obilazeći ulice, popeli smo se na još jedan vidikovac, skroz na drugoj strani grada, na kome smo našli manji zamak. Pošto je bio zatvoren, nismo saznali ništa o njemu, ali smo sa ovog dela grada mogli da vidimo i novi deo grada. Put to gore je bio strm i naporan, ali ga je olakšalo to što su kuće u ovom delu grada toliko divne , da sam nekoliko puta morala da stanem kako bih fotografisala.
27604334_10211111516334251_417563257_o
27496399_10211111481213373_1901060662_n
27658170_10211111523454429_991871678_n
Pošto je već bilo veče, vratili smo se do trga i uživali u osvetljenom gradu. Primećivalo se da se bliži subota uveče, grad je počeo stvarno da živi. Na trenutak, slušajući ulične svirače i sedeći na klupi, stvarno smo se osetili kao deo ovog grada. Odlučili smo se da kraj našeg dana u Brašovu dočekamo na istom mestu gde smo ga i započeli – a to je Bibliotheque Pub, koji je u večernjim satima vrveo od posetioca, i mladih i starijih.
27496733_10211111505053969_1820412611_n
Pošto sam preko Couchsurfing-a pronašla smeštaj kod jedne Irine, veče sam provela sa njom i jednim Mišom iz Slovačke, koji je takođe bio njen gost, učeći rumunski i pijući rumunsku rakiju – koja je mnogo jača od naše!
Nažalost, rano ujutru morala sam da krenem put Fagaraša, a u mojim mislima ostao je pogled na izlazak sunca u Brašovu, kog ću sigurno ponovo posetiti.
27497503_10211111472693160_299146155_n