Categories
Srbija

Zaboravljene Novosađanke: ko su žene koje su Novi Sad krasile intelektom, humanošću, lepotom i talentima?

Ko je stvarao topli dom za novosadske uspešne trgovce, političare, pesnike? Za kim su se okretali na korzou? Ko je svojim stihovima lomio muška srca? – tim rečima započela je tematska šetnja o zaboravljenim Novosađankama, u organizaciji turističke agencije Putokaz 021.

Ova tema zaintrigirala me je već na prvi pomen. Zapitala sam se koliko zapravo znam o ženama koje su nekad šetale ulicama moga grada? Zaista malo. Iz tog razloga sam odlučila da se pridružim šetnji, da vidim njihove rodne kuće ili one u kojima su živele , čujem anegdote iz njihovih života i saznam za šta su zaslužne.

Draginja Ružić (1834-1905)

bila je prva srpska profesionalna glumica. Završila je samo osnovnu školu, ali je kasnije stekla obrazovanje i radne navike. Prvi put se na sceni pojavila 1860. godine, kada je glumila u Sterijinim Ajducima. Skoro polovinu glumačke trupe Srpskog narodnog pozorišta sačinjavala je njena familija ( muž, braća, sestre, snaje i zetovi) i smatrali su ih umetničkom dinastijom. Kasnije je glumila i u Zagrebu i Beogradu.

Bila je veoma zapažena glumica, vrlo ambiciozna i prodorna. Smatrali su je lepoticom, darovitom glumicom, i odličnom pevačicom. Poslednju ulogu odigrala je u Šilerovom komadu Spletke i ljubav 1898. godine, kada se neočekivano povukla sa scene. Sahranjena je na Almaškom groblju u Novom Sadu, a jedna novosadska ulica nosi njeno ime.

Draginja Ružić

Milica Tomić ( 1859-1944)

bila je ćerka političara Svetozara Miletića. Govorila je četiri jezika i želela da upiše medicinu. Zbog hapšenja oca 1876. godine odustaje od studija i preuzima deo njegovih obaveza – jedna od njih je bilo i uredništvo političkog lista Zastava. Sa nepunih dvadeset godina piše prve političke tekstove.

Njen muž bio je ugledni Jaša Tomić, političar i pisac. Živeli su u skladnom braku, iako se po varoši pričalo da je to bio brak iz računa. Zbog političkog napada na Milicu od strane Miše Dimitrijevića, Jaša Tomić ubija Mišu 1890. godine na železničkoj stanici ( tada kod Limanske pijace) i dobija kaznu od šest godina zatvora.

Milica Tomić se, uz podršku svog muža Jaše, borila za emancipaciju žena sa sela, kroz tekstove i angažovanje. Radila je na opismenjavanju žena u svojoj čitaonici Posestrima, i osnovala časopis Žena – časopis koji se bavio svima pitanjima, koja se odnose na život žena i na poziv njezin.

Milica Tomić

Mileva Marić ( 1875 – 1948)

Mileva je, čini mi se, od svih zaboravljenih Novosađanki, najpoznatija. U prilog tome ide činjenica da je bila žena poznatog fizičara Alberta Ajnštajna. Međutim, malo se priča o Milevi kao individui.

Rođena je u bogatoj porodici u Titelu, nadomak Novog Sada. Pohađala je dve gimnazije – u Novom Sadu i u Sremskoj Mitrovici, i maturirala kao najbolja iz fizike i matematike. Zatim je bila đak Kraljevske srpske škole u Šapcu, a u Zagrebu je, posle preseljenja porodice, dobila specijalnu dozvolu da ide u školu sa dečacima.

U Cirihu je upisala studije medicine, ali se ubrzo prebacila na studije matematike i fizike. Na Državnoj politehničkoj školi upoznala je Alberta, tada svog sedamnaestogodišnjeg kolegu. 1899. počinje njihova ljubav, kojoj su se protivili Albertovi roditelji.

Nakon odmora na jezeru Komo, dobijaju ćerku Liserl, čija sudbina je neizvesna. Neki kažu da je umrla od šarlaha, ali postoje i naznake da je data na usvajanje jer je bila vanbračno dete. Mileva i Albert se venčavaju u Bernu 1903. godine. Imali su dva sina – Hans Alberta i Eduarda. Njihov brak zapada u krizu kada Ajnštajn započinje aferu sa svojom rođakom Elzom, sa kojom se sastaje u Berlinu, gde radi kao redovni profesor.

Posle razvoda od Mileve, Ajnštajn se ženi Elzom, a Milevi šalje novac od Nobelove nagrade. Njen život posle braka postaje veoma težak. Zbog brige o sinovima i sestri Zorki prodaje kuće u Cirihu i ostaje u velikim dugovima. Umire 1948. godine u Cirihu, gde je i sahranjena.

Kuća Mileve i Alberta Ajnštajna nalazi se u Novom Sadu, na adresi Kisačka 20. Kuća je zapuštena i oronula i na njoj stoji jedva vidno obeležje koje svedoči o dvoje genijalnih ljudi koji su ovde sarađivali i voleli se. Da li će i kada ova kuća postati muzej, neizvesno je. Ostaje nam samo da se nadamo.

Mileva Marić

Anica Savić – Rebac (1892-1953)

bila je književnica, prevodilac i profesorka Univerziteta u Beogradu. Zahvaljujući ocu Milanu, koji je bio ugledni urednik i saradnik mnogih književnih časopisa, od ranog detinjstva je bila u dodiru sa književnicima i školovanim ljudima svog vremena. Sa samo trinaest godina objavila je prevod Bajronovog epa Manfred, a ubrzo nakon toga objavljuje i drame inspirisane antičkim likovima i prve pesme.

Njenom stvaranju divili su se mnogi umetnici tog doba, među njima i Miloš Crnjanski, koji se divio i njenoj lepoti i u jednom pismu je pozvao da se prošetaju po Kalemegdanu. Nakon što je Anica odbila, Crnjanski joj se osvetio tako što je sabotirao izdavanje njene prve zbirke pesama.

Bila je udata za Hasana Rebca, a koliko ga je silno volela govori činjenica da je izvršila samoubistvo ubrzo posle njegove smrti. Sahranjena je na beogradskom Novom groblju. Njene studije rasute po časopisima sakupio je i objavio Predrag Vukadinović u zbirku naziva Helenski vidici.

Anica Savić – Rebac

Jelisaveta Savka Subotić ( 1834-1918)

bila je dobrotvorka i jedna od prvih feministkinja u Srbiji. Poticala je iz ugledne i imućne porodice Polit – Desančić. Školovala se u Temišvaru i Beču, gde se 1851. godine udala za doktora prava, književnika i političara Jovana Subotića.

Savka Subotić s pravom nosi epitet narodna majka ili majka jednog naroda. Tokom celog života zalagala se za poboljšanje položaja žena u društvu, posebno onih sa sela. U Novom Sadu je osnovala Prvu žensku zadrugu, koja je pomagala siromašnim devojčicama da se školuju za učiteljice.

Bila je prva predsednica Kola srpskih sestara. Toliko je bila uticajna da se izborila za postojanje srpske sobe na dvorcima širom Evrope, u kojima su bili izloženi ručni radovi sa srpskim motivima.

Jelisaveta Savka Subotić

Marija Trandafil ( 1816-1883)

bila je novosadska veleposednica i dobrotvorka, i nosi epitet najveće srpske dobrotvorke. Rođena je u Novom Sadu, u kući Kod ikone u Miletićevoj ulici. O njenom školovanju se malo zna, ali je poznato da je bila pismena i da je čitala nemačku književnost. Udala se za Jovana Trandafila iz Transilvanije, koji je bio trgovac krznom.

Najveća zasluga Marija Trandafil je podizanje sirotišta, na mestu gde se danas nalazi zgrada Matice Srpske. Porodica Popović – Trandafil dala je novac za podizanje Nikolajevske crkve. Testamentima su omogućili i fond za stipendiranje gimnazijalaca, fond za pomoć Nikolajevskoj i Uspenskoj crkvi, nekoliko kuća su namenili za izdržavanje sirotih udovica i nemoćnih trgovaca i majstora. Slepom Novosađaninu Nikoli Lučiću Marija je ostavila legat za mesečno izdržavanje, a određene sume novca ostavila je i svojim prijateljima.

Marija Trandafil

Jelena Lenka Dunđerski (1870-1895)

bila je ćerka mezimica uglednog i imućnog trgovca Lazara Dunđerskog. Isticala se svojom lepotom, intelektom i talentima – govorila je nekoliko stranih jezika, svirala klavir i imala slavujski glas.

U 21. godini upoznaje Lazu Kostića, porodičnog prijatelja, kuma i ekscentričnog pesnika, sa kojim provodi naredne četiri godine u šetnjama i razgovorima. Laza Kostić u trenutku upoznavanja sa Lenkom ima 50 godina. Znajući da je ta ljubav nemoguća, povlači se u manastir Krušedol, a kasnije se ženi Julijanom Julčom Palanački, kojoj se davno obečao.

Lenka umire od tifusne groznice ( po navodima porodice) uoči svog 25. rođendana. Ostaje da živi u pesmama Laze Kostića, posebno u Santa Maria Della Salute – koju je pesnik pisao čitavih četrnaest godina.

2017. godine premijerno je prikazana serija Santa Maria della Salute, koja svedoči o neostvarenoj ljubavi Lenke i Laze Kostića. Ako je niste pogledali, preporučujem.

Jelena Lenka Dunđerski

Spomenute Novosađanke nisu jedine vredne divljenja i pomena – one su samo predstavnice različitih sfera u kojima su žene u 19. i 20. veku pronašle svoje mesto, one koje su istupile lepotom, intelektom, talentima i dobročinstvom. Sigurna sam da se u Novom Sadu može pronaći još mnogo takvih, samo osvrtom na nazive ulica našeg grada. Neka mi to bude zadatak za naredni tekst 🙂

Turistička agencija Putokaz 021 nastavlja sa svojim tematskim šetnjama kroz Novi Sad, a uskoro će organizovati i zanimljivu šetnju sa osvrtom na novosadske kafane. Ukoliko želite da se prijavite, možete im se javiti putem njihove fb stranice. Ovim putem im se još jednom zahvaljujem što su mi omogućili da prošetam s njima i otvorim novu kategoriju na svom blogu.

Sve informacije u tekstu rezultat su već pomenute tematske šetnje i informacijama koje sam dobila od divnog vodiča Srđana, te samostalnog istraživanja.

A u prethodnom tekstu sam pisala o činjenicama o Novom Sadu koje do sada nisam znala.

Na koji način vi istražujete svoj grad?