Categories
Srbija

Šta posetiti u banji Vrdnik: Devet predloga za aktivan odmor

Banja Vrdnik je poznato lečilište na Fruškoj gori, udaljeno samo pola sata vožnje od Novog Sada. Bilo da želite da šetate šumovitim predelima, posetite neki od fruškogorskih manastira, istorijskih lokaliteta ili vidikovaca, u Vrdniku ćete naći nešto za sebe. Ovim tekstom želim da vam predstavim devet predloga za aktivan odmor, kako biste manje vremena proveli u organizaciji, a više u uživanju.

Pa, da krenemo!

Manastir Vrdnik – Mala Ravanica

Veruje se da je ovaj manastir izgrađen krajem 15. ili početkom 16. veka. O njemu se vrlo malo znalo, sve dok ga nisu naselili monasi iz manastira Ravanica, od kada postaje poznat i kao Mala Ravanica.

Ovde su se do 1942. godine nalazile mošti kneza Lazara, a manastir je posebno zanimljiv jer je jedini fruškogorski manastir u naseljenom mestu.

Njegov konak ubraja se u najlepše na Fruškoj gori. Nama se posebno dopala staza koja sa glavnog puta vodi ka manastiru.

Manastri Vrdnik - Mala Ravanica
Manastir Vrdnik – Mala Ravanica
Manastirska crkva
Manastirska crkva

Zgrada stare Železničke stanice

Od 1899. do 1969. godine bila je aktivna železnička pruga Vrdnik – Ruma, za potrebe transporta uglja iz vrdničkog ugljenokopa. Zgrada stare železničke stanice izgrađena je 1901. godine i zatvorena je ubrzo nakon što je transport uglja obustavljen.

Danas u Vrdniku možete videti ovu šarmantnu zgradu, koja je samo simbol nekih prošlih vremena. Zvižduk voza se više ne čuje u Vrdniku, a o postojanju ove pruge možete saznati samo na osnovu spomen – table ispred usamljene pastelne zgrade.

Zgrada stare Železničke stanice
Zgrada stare Železničke stanice

Kuća Milice Stojadinović – Srpkinje

Milica Stojadinović – Srpkinja bila je istaknuta srpska književnica, čijem talentu i lepoti su se divili mnogi, među njima i veliki Njegoš.

Rođena je 1828. godine u Bukovcu, ali se njena porodica već 1829. seli u Vrdnik, gde je provela detinjstvo i načinila prve pesničke korake u duhu rodoljubive poezije. Sa 13 godina objavljuje prvu pesmu u Srpskom narodnom listu, a nakon toga i u drugim književnim časopisima.

Smatra se i prvom ženom – ratnim izveštačem, jer je 1862. godine objavila svoju ratnu reportažu iz Beograda Srce i barikade. Uprkos velikom značaju, umire u potpunom siromaštvu, u Beogradu, 1878. godine.

Danas se u Vrdniku nalazi kuća u kojoj je provela najveći deo svog života. Kuća je, nažalost, u jako lošem stanju. a pored nje se nalazi spomen – tabla koja ukazuje da je ovde nekad živela žena izuzetnog talenta,

Njena bista nalazi se od 1912. godine u dvorištu manastira Vrdnik.

Kuća Milice Stojadinović - Srpkinje
Kuća Milice Stojadinović – Srpkinje

Zaboravljene Novosađanke

Stepenice koje ne vode nikuda

Vrdničke stepenice su sigurna jedna od najzanimljivij atrakcija ovog vojvođanskoh mesta. Pedeset i osam stepenika vode sa glavnog puta direktno u šumu i vode do platoa na kom – nema ničega!

Zaintrigirala nas je priča o misterizonim stepenicama, pa smo se kod meštana raspitali o njihovoj svrsi. Postoje dve verzije priče: neki kažu da su ove stepenice sagrađene za potrebe kasarne koja je trebalo da se izgradi na platou. Drugi tvrde da je reč o ostacima starog kamenoloma koji je u blizini, a vodile su do kućice koja se nalazila na platou.

Šta vi mislite?

Vrdničke stepenice
Vrdničke stepenice

Vrdnička kula i etno selo

Vrdnička kula je simbol Vrdnika, lokalitet star 1700 godina!Donžon kula visine 18m uzdiže se na 400 mnv.

Veruje se da je izgrađena sredinom 3. veka, da su je opsedali Huni i Avari, a da su joj poslednji udarac zadali Turci u 15. veku. Od tada kula nažalost nije obnavljana, ali su postavljene metalne konstrukcije koje omogužavaju razgledanje njene unutrašnjosti, kao i klupe za odmor oko samog lokaliteta.

Vrdnička kula
Vrdnička kula
Pogled kroz kulu
Pogled kroz kulu

Kada krenete ka Vrdničkoj kuli, naići ćete i na istoimeno etno selo sa restoranom i crkvom. Mene je jako podsetilo na Etno selo Stanišići. Ovde se možete snestiti prilikom boravka u Vrdniku, ako želite malo drugačiji ambijent. Restoran nas, priznajem, nije oduševio.

Etno selo
Etno selo

Hotel Fruške terme

Ukoliko ste željni wellness-a i želite da svoj boravak u Vrdniku začinite pravim uživanjem, možete iskoristiti wellness ponudu hotela Fruške terme. Nama to, nažalost, nije uspelo, jer su pristup wellness- u imali samo gosti hotela ( bio je državni praznik), ali možda vi budete imali više sreće.

Više informacija o ponudi hotela možete videti na njihovom sajtu.

Fruške terme – www.booking.com

Vodopad Lazin vir

Da biste došli do ovog vodopada, potrebno je da malo zađete u šumu. Od centrs Vrdnika do vodopada potrebno vam je 20ak minuta hoda. Mi smo imali tu sreću da vidimo zaleđen vodopad i potočić, dakle da uživamo u pravoj zimskoj idili. Dok su se sunčevi zraci probijali kroz ogolelo granje.

Snežni potok
Snežni potok
Priroda je čudo!
Priroda je čudo!

Meni je ovo bio prvi put u životu da sam videla zaleđeni vodopad. Morala sam ga dodirnuti! Kako vam se čini?

Zaleđeni Lazin vir
Zaleđeni Lazin vir

Izvorište i manastir Jazak

Ako ste nekad išli na Fruškogorski maraton, sigurno ste posetili i selo jazak sa istoimenim izvorom i manastirom. Udaljenost Vrdnik – Jazak je oko 4 km i to može biti odličan izbor ukoliko želite da odete na poludnevni izlet.

Izvorište Jazak je veoma popularno ne samo među meštanima ova dva, već i okolnih vojvođanskih sela. Neretko ćete ovde sresti ljude koji toče hladnu vodu sa izvora, a to obavezno uradite i vi ukoliko se ovde nađete.

Jezerce kraj izvorišta Jazak
Jezerce kraj izvorišta Jazak

Na 200 m od izvorišta je i ženski manastir Jazak, izgrađen 1736. godine. Čine ga manastirska crkva sa trospratnim zvonikom, koja je sa tri strane okružena konacima, a sa četvrte manastirskom portom. Kako je odvojen od sela, u dvorištu manastira vlada potpuni mir.

Manastir Jazak
Manastir Jazak

Restoran Stari orah

Za kraj bih želela da vam preporučim i restoran u kom smo ručali dva puta prilikom naše posete. To je restoran Stari orah koji nas je oduševio ambijentom, gostoljubivošću i hranom.

Obavezno probajte butkice i rebarca s renom, a za poneti uzmite palačinke sa njihovim belim kremom. Verujte mi da se nećete pokajati.

Ambijent restorana Stari orah
Ambijent restorana Stari orah
Jedan od specijaliteta kuće
Jedan od specijaliteta kuće

Da li biste dodali još neku aktivnost na ovu listu? Šta je ono što se vama u Vrdniku dopalo? Ako do sada niste, nadam se da ćete uskoro posetiti ovaj fruškogorski biser. Čekam vaše utiske!

Pozdrav sa Fruške gore!
Pozdrav sa Fruške gore!
Categories
Srbija

Zaboravljene Novosađanke: ko su žene koje su Novi Sad krasile intelektom, humanošću, lepotom i talentima?

Ko je stvarao topli dom za novosadske uspešne trgovce, političare, pesnike? Za kim su se okretali na korzou? Ko je svojim stihovima lomio muška srca? – tim rečima započela je tematska šetnja o zaboravljenim Novosađankama, u organizaciji turističke agencije Putokaz 021.

Ova tema zaintrigirala me je već na prvi pomen. Zapitala sam se koliko zapravo znam o ženama koje su nekad šetale ulicama moga grada? Zaista malo. Iz tog razloga sam odlučila da se pridružim šetnji, da vidim njihove rodne kuće ili one u kojima su živele , čujem anegdote iz njihovih života i saznam za šta su zaslužne.

Draginja Ružić (1834-1905)

bila je prva srpska profesionalna glumica. Završila je samo osnovnu školu, ali je kasnije stekla obrazovanje i radne navike. Prvi put se na sceni pojavila 1860. godine, kada je glumila u Sterijinim Ajducima. Skoro polovinu glumačke trupe Srpskog narodnog pozorišta sačinjavala je njena familija ( muž, braća, sestre, snaje i zetovi) i smatrali su ih umetničkom dinastijom. Kasnije je glumila i u Zagrebu i Beogradu.

Bila je veoma zapažena glumica, vrlo ambiciozna i prodorna. Smatrali su je lepoticom, darovitom glumicom, i odličnom pevačicom. Poslednju ulogu odigrala je u Šilerovom komadu Spletke i ljubav 1898. godine, kada se neočekivano povukla sa scene. Sahranjena je na Almaškom groblju u Novom Sadu, a jedna novosadska ulica nosi njeno ime.

Draginja Ružić

Milica Tomić ( 1859-1944)

bila je ćerka političara Svetozara Miletića. Govorila je četiri jezika i želela da upiše medicinu. Zbog hapšenja oca 1876. godine odustaje od studija i preuzima deo njegovih obaveza – jedna od njih je bilo i uredništvo političkog lista Zastava. Sa nepunih dvadeset godina piše prve političke tekstove.

Njen muž bio je ugledni Jaša Tomić, političar i pisac. Živeli su u skladnom braku, iako se po varoši pričalo da je to bio brak iz računa. Zbog političkog napada na Milicu od strane Miše Dimitrijevića, Jaša Tomić ubija Mišu 1890. godine na železničkoj stanici ( tada kod Limanske pijace) i dobija kaznu od šest godina zatvora.

Milica Tomić se, uz podršku svog muža Jaše, borila za emancipaciju žena sa sela, kroz tekstove i angažovanje. Radila je na opismenjavanju žena u svojoj čitaonici Posestrima, i osnovala časopis Žena – časopis koji se bavio svima pitanjima, koja se odnose na život žena i na poziv njezin.

Milica Tomić

Mileva Marić ( 1875 – 1948)

Mileva je, čini mi se, od svih zaboravljenih Novosađanki, najpoznatija. U prilog tome ide činjenica da je bila žena poznatog fizičara Alberta Ajnštajna. Međutim, malo se priča o Milevi kao individui.

Rođena je u bogatoj porodici u Titelu, nadomak Novog Sada. Pohađala je dve gimnazije – u Novom Sadu i u Sremskoj Mitrovici, i maturirala kao najbolja iz fizike i matematike. Zatim je bila đak Kraljevske srpske škole u Šapcu, a u Zagrebu je, posle preseljenja porodice, dobila specijalnu dozvolu da ide u školu sa dečacima.

U Cirihu je upisala studije medicine, ali se ubrzo prebacila na studije matematike i fizike. Na Državnoj politehničkoj školi upoznala je Alberta, tada svog sedamnaestogodišnjeg kolegu. 1899. počinje njihova ljubav, kojoj su se protivili Albertovi roditelji.

Nakon odmora na jezeru Komo, dobijaju ćerku Liserl, čija sudbina je neizvesna. Neki kažu da je umrla od šarlaha, ali postoje i naznake da je data na usvajanje jer je bila vanbračno dete. Mileva i Albert se venčavaju u Bernu 1903. godine. Imali su dva sina – Hans Alberta i Eduarda. Njihov brak zapada u krizu kada Ajnštajn započinje aferu sa svojom rođakom Elzom, sa kojom se sastaje u Berlinu, gde radi kao redovni profesor.

Posle razvoda od Mileve, Ajnštajn se ženi Elzom, a Milevi šalje novac od Nobelove nagrade. Njen život posle braka postaje veoma težak. Zbog brige o sinovima i sestri Zorki prodaje kuće u Cirihu i ostaje u velikim dugovima. Umire 1948. godine u Cirihu, gde je i sahranjena.

Kuća Mileve i Alberta Ajnštajna nalazi se u Novom Sadu, na adresi Kisačka 20. Kuća je zapuštena i oronula i na njoj stoji jedva vidno obeležje koje svedoči o dvoje genijalnih ljudi koji su ovde sarađivali i voleli se. Da li će i kada ova kuća postati muzej, neizvesno je. Ostaje nam samo da se nadamo.

Mileva Marić

Anica Savić – Rebac (1892-1953)

bila je književnica, prevodilac i profesorka Univerziteta u Beogradu. Zahvaljujući ocu Milanu, koji je bio ugledni urednik i saradnik mnogih književnih časopisa, od ranog detinjstva je bila u dodiru sa književnicima i školovanim ljudima svog vremena. Sa samo trinaest godina objavila je prevod Bajronovog epa Manfred, a ubrzo nakon toga objavljuje i drame inspirisane antičkim likovima i prve pesme.

Njenom stvaranju divili su se mnogi umetnici tog doba, među njima i Miloš Crnjanski, koji se divio i njenoj lepoti i u jednom pismu je pozvao da se prošetaju po Kalemegdanu. Nakon što je Anica odbila, Crnjanski joj se osvetio tako što je sabotirao izdavanje njene prve zbirke pesama.

Bila je udata za Hasana Rebca, a koliko ga je silno volela govori činjenica da je izvršila samoubistvo ubrzo posle njegove smrti. Sahranjena je na beogradskom Novom groblju. Njene studije rasute po časopisima sakupio je i objavio Predrag Vukadinović u zbirku naziva Helenski vidici.

Anica Savić – Rebac

Jelisaveta Savka Subotić ( 1834-1918)

bila je dobrotvorka i jedna od prvih feministkinja u Srbiji. Poticala je iz ugledne i imućne porodice Polit – Desančić. Školovala se u Temišvaru i Beču, gde se 1851. godine udala za doktora prava, književnika i političara Jovana Subotića.

Savka Subotić s pravom nosi epitet narodna majka ili majka jednog naroda. Tokom celog života zalagala se za poboljšanje položaja žena u društvu, posebno onih sa sela. U Novom Sadu je osnovala Prvu žensku zadrugu, koja je pomagala siromašnim devojčicama da se školuju za učiteljice.

Bila je prva predsednica Kola srpskih sestara. Toliko je bila uticajna da se izborila za postojanje srpske sobe na dvorcima širom Evrope, u kojima su bili izloženi ručni radovi sa srpskim motivima.

Jelisaveta Savka Subotić

Marija Trandafil ( 1816-1883)

bila je novosadska veleposednica i dobrotvorka, i nosi epitet najveće srpske dobrotvorke. Rođena je u Novom Sadu, u kući Kod ikone u Miletićevoj ulici. O njenom školovanju se malo zna, ali je poznato da je bila pismena i da je čitala nemačku književnost. Udala se za Jovana Trandafila iz Transilvanije, koji je bio trgovac krznom.

Najveća zasluga Marija Trandafil je podizanje sirotišta, na mestu gde se danas nalazi zgrada Matice Srpske. Porodica Popović – Trandafil dala je novac za podizanje Nikolajevske crkve. Testamentima su omogućili i fond za stipendiranje gimnazijalaca, fond za pomoć Nikolajevskoj i Uspenskoj crkvi, nekoliko kuća su namenili za izdržavanje sirotih udovica i nemoćnih trgovaca i majstora. Slepom Novosađaninu Nikoli Lučiću Marija je ostavila legat za mesečno izdržavanje, a određene sume novca ostavila je i svojim prijateljima.

Marija Trandafil

Jelena Lenka Dunđerski (1870-1895)

bila je ćerka mezimica uglednog i imućnog trgovca Lazara Dunđerskog. Isticala se svojom lepotom, intelektom i talentima – govorila je nekoliko stranih jezika, svirala klavir i imala slavujski glas.

U 21. godini upoznaje Lazu Kostića, porodičnog prijatelja, kuma i ekscentričnog pesnika, sa kojim provodi naredne četiri godine u šetnjama i razgovorima. Laza Kostić u trenutku upoznavanja sa Lenkom ima 50 godina. Znajući da je ta ljubav nemoguća, povlači se u manastir Krušedol, a kasnije se ženi Julijanom Julčom Palanački, kojoj se davno obečao.

Lenka umire od tifusne groznice ( po navodima porodice) uoči svog 25. rođendana. Ostaje da živi u pesmama Laze Kostića, posebno u Santa Maria Della Salute – koju je pesnik pisao čitavih četrnaest godina.

2017. godine premijerno je prikazana serija Santa Maria della Salute, koja svedoči o neostvarenoj ljubavi Lenke i Laze Kostića. Ako je niste pogledali, preporučujem.

Jelena Lenka Dunđerski

Spomenute Novosađanke nisu jedine vredne divljenja i pomena – one su samo predstavnice različitih sfera u kojima su žene u 19. i 20. veku pronašle svoje mesto, one koje su istupile lepotom, intelektom, talentima i dobročinstvom. Sigurna sam da se u Novom Sadu može pronaći još mnogo takvih, samo osvrtom na nazive ulica našeg grada. Neka mi to bude zadatak za naredni tekst 🙂

Turistička agencija Putokaz 021 nastavlja sa svojim tematskim šetnjama kroz Novi Sad, a uskoro će organizovati i zanimljivu šetnju sa osvrtom na novosadske kafane. Ukoliko želite da se prijavite, možete im se javiti putem njihove fb stranice. Ovim putem im se još jednom zahvaljujem što su mi omogućili da prošetam s njima i otvorim novu kategoriju na svom blogu.

Sve informacije u tekstu rezultat su već pomenute tematske šetnje i informacijama koje sam dobila od divnog vodiča Srđana, te samostalnog istraživanja.

A u prethodnom tekstu sam pisala o činjenicama o Novom Sadu koje do sada nisam znala.

Na koji način vi istražujete svoj grad?


Categories
Novi Sad Srbija

U Novom Sadu kao turista: šta sam novo naučila o svom gradu prilikom tematske šetnje?

Kroz dosadašnja putovanja videla sam mnogo različitih gradova, sela, jezera, planina, nacionalnih parkova, istorijskih spomenika u Evropi. Na svakoj destinaciji sam mnogo toga naučila, probala različita jela, i ponela kući divne uspomene.

Međutim, pre nekog vremena sam shvatila da neke druga mesta poznajem mnogo bolje nego grad u kom živim. Znam njegove ulice, spomenike, građevine, ali ne i dovoljno o njima. Zato sam odlučila da ove godine posvetim neko vreme i Novom Sadu, u okviru tematskih pešačkih tura koje organizuje turistička agencija Putokaz 021.

Pri prvoj tematskoj šetnji naziva Koje tajne krije Novi Sad? saznala sam dosta zanimljivih činjenica o gradu. Odlučila sam da ih podelim s vama i time započnem novu kategoriju na blogu, posvećenu gradu u kom živim. Bilo da ste starosedelac, žitelj ili posetilac, bilo bi lepo da naučite nešto o glavnom gradu Vojvodine.

Pa da krenemo 😉

Šta sam novo naučila o Novom Sadu prilikom tematske šetnje?

1. Prvobitno ime Novog Sada bilo je Racka varoš – Ratzen Stadt, a zatim Petrovaradinski šanac. Ime Novi Sad dobija 1748. godine, kada biva proglašen slobodnim kraljevskim gradom.

2. Novi Sad nema katedralu. Simbol grada i glavno mesto sastanka Novosađana je katolička Crkva Imena Marijinog. Arhitekta Georg Molnar izradio je planove za njenu izgradnju 1892. godine i nije tražio nikakvu nadoknadu za taj posao. Crkva mu se odužila tako što je njegovu bistu postavila ispod hora, što je krajnje neobično za jedno svetovno lice. Toranj crkve visok je 72 metra, a krovna konstrukcija izrađena je od čuvene Žolnai keramike koja se proizvodi u Pečuju.

3. Georg Molnar je izradio i plan za izgradnju novosadske Gradske kuće. Ovog puta je svoj rad naplatio 🙂 Na terasi Gradske kuće su vatrogasci 1907. godine postavili zvono Matilda koje je oglašavalo požare u gradu. Broj udaraca o zvono označavao je broj četvrti u kojoj je u tom trenutku požar.

4. Spomenik Svetozaru Miletiću potstavljen je na Trgu slobode prvi put 1939. godine. Svetozar Miletić bio je jedan od najboljih đaka Jovine gimnazije, političar i u dva navrata gradonačelnik Novog Sada. Bronzani spomenik visine 500 cm rad je vajara Ivana Meštrovića. Za vreme Drugog svetskog rata bio je uklonjen sa trga, a već 1944. vraćen na staro mesto.

5. Novosadska sinagoga izgrađena je u periodu od 1906. do 1909. godine i delo je mađarskog arhitekte Lipota Baumhorna. Njegovi inicijali mogu se videti u središtu rozete koja krasi zgradu izgrađenu u stilu mađarske secesije. Natpis na hebrejskom znači: Neka ovo bude hram svih vera! Ceo kompleks čine Jevrejska škola ( danas Baletska škola), Sinagoga i Jevrejska opština.

6. Električni tramvaj je u Novi Sad stigao 1911. godine. Postojale su dve linije – bela i zelena. U početku su se građani čudili ovoj spravi i nisu je odobravali, alu su se vremenom navikli i zavoleli vožnju. Međutim, s pojavom autobusa, koji su bili znatno ekonomičniji, tramvaj gubi popularnost, i prestaje s radom 1958. godine.

7. Prvu javnu kuću Novi Sad je imao već 1827. godine. Nalazila se u Jevrejskoj ulici i zvala se Kod zlatne devojke. Ulica Arse Teodorovića nekad je bila novosadska ulica crvenih fenjera, sa najvećim brojem javnih kuća u gradu.

8. Jedan od prvih bioskopa u gradu bio je Korzo, otvoren 1913. godine. Prvi prikazani film bio je Detektiv kao lopov, koji je i sniman u Novom Sadu. Fotogenična zgrada prvog bioskopa nalazi se u Zmaj Jovinoj 4, i danas nažalost nema nikakvu namenu.

I nije to sve…Novi Sad ima toliko toga za ispričati. O svojim građevinama, znamenitim ličnostima, palatama koje nagriza zub vremena. Mnoge znamenitosti su i porušene tokom vekova, i danas ih možemo videti samo na starim fotografijama ili o njima pročitati u nekoj monografiji.

Zato sam sa vama želela da podelim informaciju o tematskim šetnjama u gradu, jer se na ovaj način mnogo zanimljivije uči. Kada spojite sliku i priču, dodirnete tu fasadu, provirite kroz tu pukotinu, zaista ćete doživeti Novi Sad onakvim kakav je on nekad zaista bio.

I, baš kao pravi turista, u Novom Sadu sam kupila i razglednice, koje ću poslati širom sveta putem internet platforme Postcrossing. Kao što vidite, one su postale i deo ovog teksta.

Za sve informacije o tematskim šetnjama po Novom Sadumožete se obratiti turističkoj agenciji Putokaz 021. A sledeće nedelje vam donosim priču o zaboravljenim Novosađankama 😉

Da li ste vi ikad bili turista u svom gradu?

Ukoliko vam se sviđa ovaj tekst, možete pročitati i tekst o krstarenju Dunavom sa pogledom na Novi Sad