Categories
Srbija

Bajina Bašta – kako stići i šta videti

Bajinu Baštu sam ove godine posetila prvi put ( kraj maja 2020. godine). Slušala sam priče o lepoti ovog gradića, koga grle planina i reka, kao i o gostoljubivosti njegovih stanovnika, Bajinobaštana. Ovim tekstom želim da vam pomognem da organizujete svoje putovanje, ako niste sigurni kako do tamo stići i šta videti.

Bajina Bašta
Bajina Bašta

Bajina Bašta je gradić u Zapadnoj Srbiji, smešten na desnoj obali zelene Drine, u podnožju planine Tare. Zanimljivo ime mesta potiče verovatno iz turskog perioda – veruje se da je na ovom području živeo neki Baja koji je imao velike posede, bašte. Grad je zvanično nastao 12. jula 1858. godine, kada je knez Aleksandar Karađorđević izdao rešenje o osnivanju varošice.

Kako stići?

Bajina Bašta je od Novog Sada udaljena 237 km, a od Beograda 166 km. Pošto nemamo automobil, do Bajine Bašte smo putovali autobusom iz Novog Sada. Autobusi na ovoj relaciji saobraćaju dva puta dnevno, a cena povratne karte je 1790 RSD. Putovanje traje oko 5 i po sati. Red vožnje možete proveriti na ovom linku.

Bajina Bašta  reka Pilica
Bajina Bašta – reka Pilica

Putovali smo sa prevoznikom Božur 021, što i vama preporučujem. Autobusi su udobni, čisti i prostrani, a imate i mogućnost punjenja telefona. Vozači su zaista odlični, i sigurno će vas odvesti do željene destinacije. Ovaj autobus inače ide do Tare i Zlatibora, tako da ih možete kontaktirati ukoliko planirate posetu ovim planinama.

Šta posetiti?

Kućica na steni

Kućica na steni je simbol i jedan od najfotografisanijih motiva Srbije. Po legendi, Marko Kraljević je želeo da pređe na levu obalu Drine, a da njegov konj Šarac pritom ne pokvasi noge. Junak je uzeo stenu i bacio je usred reke, na koju je Šarac skočio i odbacio se na drugu stranu. I dan – danas, kažu, se na steni vidi otisak konjskog stopala.

Što se tiče same drvene kućice, ona je prvobitno nastala 1968. godine, u igri bajinobaštanskih dečaka, koji su na steni od dasaka sagradili malu kućicu. Nakon što ju je nabujala Drina odnela, 1969. je na steni je sagrađena čvrsta kućica – ista kao što je ova koju vidimo danas. Tokom godina, moćna Drina je rušila kućicu šest puta, a meštani su je obnavljali. Ona koju vidimo danas sagrađena je 2011. godine, i ojačana je sa dva betonska stuba.

Kućica na steni
Kućica na steni

Ako i vi želite da vidite ovu kućicu, koja je odraz sklada prirode i čoveka, potrebno je da dođete do restorana Studenac u Bajinoj Bašti i da se spustite do reke. Fotogenična je iz svih uglova, a najlepša, čini mi se, u zoru i suton, kada je i najmanje posetilaca u njenoj blizini.

BB Klekovača

Da li ste znali da je 1905. godine u Srbiji otvorena prva srpska destilerija? I to baš u Bajinoj Bašti? Prva rakija koja je tada proizvedena bila je šljivovica sa dodacima lekovitih bobica kleke – klekovača, po kojoj destilerija i dobija naziv.

Hrastova burad
Hrastova burad

Danas se u ovoj destileriji proizvodi osamnaest vrsta rakija vrhunskog kvaliteta, od najboljeg voća Zapadne Srbije. Rakija se čuva u hrastovim buradima dok ne dostigne željeni kvalitet, a zatim prebacuje u bakarne, koji taj kvalitet zadržavaju.

Destilerija je za posete otvorena radnim danima od 9 do 15h. Ovde ćete čuti priču o njenom nastanku, degustiraćete prvoklasne rakije, od svetlih do obojenih, i uz svaku degustaciju saznati nešto novo od vodiča Vlade.

Probaćete Nijansu, klasičnu Klekovaču, Ticu, rakiju od divlje kruške, maline, ali i rakiju 1858, čija je godišnja količina ograničena na simboličnih 1858 litara. U destileriji takođe možete kupiti litarske, polulitarske, ali i popularne unučiće za poklon porodici i prijateljima.

Godine 1858, osnovana je Bajina Bašta
1858. godine osnovana je Bajina Bašta

Ukoliko nećete imati priliku da uskoro posetite destileriju, a želeli biste da probate ovaj srpski brend, rakije možete poručiti i online na ovom linku.

Manastir Rača

Šest kilometara od Bajine Bašte nalazi se srednjovekovni manastir Rača, koji se smatra zadužbinom kralja Dragutina.

Manastir je okružen zelenilom Tare, a leži kraj rečice Rače, nadomak istoimenog sela. Sam boravak ovde će vas ispuniti mirom i blagostanjem, kako zbog dražesne prirode u kojoj je smešten, tako i zbog duhovnog i kulturnog bogatstva kojim manastir pleni.

Manastir Rača
Manastir Rača

Za vreme Drugog svetskog rata je u manastiru čuvana najstarija sačuvana knjiga pisana na srpskom književnom jeziku – Miroslavljevo jevanđelje. Danas se u njemu čuva deo močtiju kralja Dragutina.

Do manastira smo otišli taksijem ( cena 500 din), a vratili se peške, kako bismo još malo uživali u prirodi i pritom posetili i selo Rača. Od manastira do sela se ide uz rečicu Raču, koja vas prati svojim žuborom.

Vrelo i vodopad Lađevac

Od manastira Rača vodi 5 km duga staza do vrela i vodopada Lađevac – izvora reke Rače. Postoje dve staze – drumska i šumska. Zbog velikih padavina tih dana, izabrali smo drumski put, koji je malo duži, ali manje tehnički zahtevan.

Na putu do Lađevca udisali smo svež planinski vazduh, mirisali paprati, videli jedno lane iz daljine, pozdravili jednog psa čuvara, pričali sa meštanima sela…Do Lađevca smo stigli za 50 min laganog hoda od manastira.

Vrelo Lađevac deo je zaštićenog rezervata prirode Kanjon Rača u okviru Nacionalnog parka Tara. Nalazi se na nadmorskoj visini od 498 metara, i do samog izvora stiže se strmim stepenicama.

Lađevac
Lađevac

Voda sa izvora Lađevac je temperature 15- 18 stepeni, i smatra se lekovitom. A posebno je lekovit boravak ovde, među krečnjačkim stenama iz čijih pukotina šiklja čista voda. Ona se zatim račva na nekoliko čarobnih vodopada, čiji tokovi se na kraju spajaju i čine tok reke Rače.

Na ovom mestu ostali smo malo duže. Umili smo se, i još jednom divili lepoti jedinstvene prirode. Pročitali smo i poruke na tablama oko izvora, i zamislili se nad njima, a zatim krenuli nazad.

Kaluđerske bare – Manastirski stanovi

Kako iz Bajine Bašte postoji autobus do Kaluđerskih bara, odlučili smo da jedan dan odemo do Tare i posetimo bar jedan njen vidikovac. Do tamo smo putovali istim autobusom kojim smo i došli u Bajinu Baštu – sa prevoznikom Božur 021.

Vožnja je trajala oko pola sata i zaista smo uživali u pogledu kroz prozor – ti divni planinski pejzaži probudili su u nama avanturistički duh i jedva smo čekali da stignemo. Izašli smo kod kultnog restorana Kurta, a zatim krenuli ka hotelu Beli Bor.

Negde na sredini puta videli smo putokaz ka Manastiru srpskih svetitelja – Manastirski stanovi. Ovo je kompleks koji je smatra prvim turističkim objekatom na planini Tari, izgrađen između dva svetska rada. Građevine su opljačkane i spaljene 1943. godine, a 1973. godine započeta je izgradnja spratne kuće sa kapelom, koja je danas posebno zanimljiva posetiocima.

U okviru kompleksa postoji i ergela konja, za ljubitelje jahanja ili one koje bi to želeli da postanu.

Vidikovac Crnjeskovo

Od Manastiskih stanova vodi šumska staza ka vidikovcu Crnjeskovo. Staza je markirana i duga oko 1 km. Ono što je važno napomenuti je da na stazi postoje i upozorenja o opasnosti od mrkog medveda, tako da se preporučuje odlazak u grupi.

Staza do vidikovca je prohodna i lagana, sve do poslednjeg kamenog dela, na kome bi trebalo biti posebno pažljiv. A pogled je veličanstven! Odavde se vide Krstasta stena, i gustom šumom obrasli obronci Tare. Još ako vas gore, kao što je nas, dočeka pravo prolećno sunce -doživljaj će biti potpun.

Vidikovac Crnjskovo
Vidikovac Crnjeskovo

Pošto smo na ovom putovanju videli samo jedan majušni deo Tare, plan nam je da u nekom narednom periodu posvetimo više vremena obilasku pve planinske lepotice. Ako vam je potrebno još informacija o tome kako otići na Taru i šta sve tamo videti, pročitajte ovaj tekst.

Perućac

Perućac je od Bajine Bašte udaljen 13 km, i do njega se lako stiže autobusom sa glavne autobuske stanice. Vožnja traje oko pola sata, a cena karte je 110 din u jednom pravcu

Pošto smo u Perućcu proveli najviše vremena ( tamo smo bili smešteni dva dana), odlučila sam da njemu i njegovim lepotama posvetim poseban tekst, koji vas očekuje već naredne nedelje 🙂

Perućac
Seoska idila u Perućcu

Bajina Bašta – dodatne informacije

  • Ukoliko vam je potreban smeštaj u Bajinoj Bašti, preporučila bih apartman Zvezdica, čije fotografije možete videti ovde.
  • Ukoliko vam je potreban taksi, za obilaske po gradu ili za izlete do Tare i Peručca, možete kontaktirati Jocu na broj 064/ 2627- 021
  • Preporuka za ručak je restoran Tara – veoma lep ambijent, pristojne cene, i zaista ljubazni domaćini.
  • Ukoliko želite da se zasladite, preporučujem palačinkarnicu Keops, koja ima velik izbor slanih i slatkih palačinki zanimljivih naziva i nadeva.

Ukoliko imate bilo koje pitanje u vezi sa Bajinom Baštom i našim boravkom tamo, pišite mi slobodno putem kontakt forme.

BB Klekovača
Živeli! Pozdrav iz Bajine Bašte!

Da li ste posetitli Bajinu Baštu? Šta vam se najviše svidelo? Slobodno napišite svoje utiske u komentarima.

Categories
Praktično

Couchsurfing – sve što treba da znaš

Da li si ikad spavao/ la na kauču nepoznate osobe? U drugoj zemlji? U nepoznatom gradu? Da li ti se to čini čudnim, nesvakidašnjim, riskantnim? Mene je ta neobična  ideja privukla odmah! Ukoliko još nisi čuo/ la za Couchsurfing ili se još uvek dvoumiš da li je takav način putovanja za tebe – pročitaj ovaj tekst do kraja.

Šta je zapravo Couchsurfing?

Couchsurfing je online posrednik između putnika koji traži smeštaj u nekoj zemlji i lokalnog stanovnika koji besplatno nudi svoj kauč ili sobu. Putnik dobija besplatan smeštaj, a oba učesnika kontakt sa drugom kulturom, drugim jezikom, drugim načinom života.

Osnovna ideja ove platforme nije samo da besplatno spavaš kod nekog, već da tvoje putovanje bude intenzivnije i kvalitetnije. Od svog domaćina možeš saznati o načinu života u njegovoj zemlji, o običajima, o tradicionalnoj hrani i piću, koje ćeš sigurno kod njega i probati. On će ti dati savete u vezi sa obilaskom grada i otkriti neka mesta koja su turističkim vodičima verovatno nepoznata, što će tvoj boravak učiniti autentičnim i nezaboravnim.

Kako sve to funkcioniše?

Prvi korak je pravljenje profila. Važno je da pri pravljenju profila budeš iskren/ a i napišeš što više o sebi. Fotografija nije obavezna, ali je poželjna, jer postavljanjem fotografije odaješ utisak otvorene i pouzdane osobe. U profilu ćeš pisati o svojim interesovanjima, putovanjima, navikama…

Ukoliko planiraš i ti da primaš ljude, potrebno je da napišeš i u kakvim uslovima živiš – da li bi potencijalni posetilac imao svoj krevet, sobu, da li živiš sam/ a ili s nekim, da li imaš kućne ljubimce, koje su tvoje navike ( npr. rano ustajanje, veganska / vegetarijanska ishrana, naturalizam itd.). Ove informacije su jako važne za potencijalnog posetioca, jer je jako važno da se u tvom domu on oseća sigurno i opušteno. Što se više stvari poklopi – to je veća šansa poseta bude na obostrano zadovoljstvo.

Ako tražiš domaćina u nekom gradu, možeš ga naći na dva načina. Prvi je da objaviš javni poziv i čekaš da ti se neko javi Drugi je da u pretragu ukucaš mesto putovanja, pretražiš korisnike iz tog grada i na osnovu njihovih profila pronađeš odgovarajuće, te im pošalješ privatnu poruku. Ja preferiram drugi način, jer je ličniji. Kada se nekom obratiš direktno, i kažeš zašto želiš baš njega da upoznaš – veće su šanse da će te ugostiti. Dakle, slanje zahteva je kao neka vrsta motivacionog pisma 🙂

Kada pronađeš domaćina, dogovarate se o mestu i vremenu sastanka. I, druženje počinje! Bilo bi lepo da svom domaćinu poneseš neki simboličan poklončić iz svoje zemlje i da se pre odlaska informišeš o običajima zemlje u koju ideš. Važno je da znaš da domaćin nije dužan da sa tobom provodi vreme, da ti kuva, pere veš itd. Međutim, moje iskustvo je pokazalo da su korisnici veoma predusretljivi i gostoljubivi, i da će posvetiti vreme gostu ukoliko im svakodnevne obaveze to dozvoljavaju.

Kada se vratiš sa putovanja, potrebno je da ostaviš iskrenu referencu, tj. komentar za svog domaćina. On će takođe pisati referencu za tebe kao gosta. Tek kada obe strane objave komentare, oni će postati javno vidljivi. Imaj na umu da se reference ne mogu brisati niti menjati.

Koliko je Couchsurfing siguran?

Couchsurfing postoji od 2003. godine i trenutno ima 15 miliona korisnika širom sveta. Četiri miliona putnika godišnje nađe smeštaj baš preko ove platforme. Svoju sigurnost ćeš najbolje osigurati ukoliko:

  1. pre zahteva za smeštaj pročitaš reference potencijalnog domaćina
  2. proveriš da li je potencijalni domaćin verifikovao svoj profil
  3. komuniciraš sa potencijalnim domaćinom samo putem sajta/ aplikacije.

Naravno, i tvom potencijalnom domaćinu je važno da si ti pouzdana osoba. Zbog toga je važno da i ti verifikuješ profil. Couchsurfing nudi korisnicima doživotnu verifikaciju za 60 dolara. Kada jednom platiš, pored tvog imena će se pojaviti zeleni znak. Verfikacija podrazumeva ostavljanje svih podataka iz ličnog dokumenta, kao i broja kreditne kartice.

Moja iskustva

Prvo Couchsurfing iskustvo imala sam 2015. godine. Tada smo Lidija i ja putovale u Monpeje u Francuskoj i tamo smo ostale jednu noć, da bismo kasnije nastavile ka ribarskom gradiću Sete.

Dugo smo tražile smeštaj. Prvo smo objavile javni poziv, što se ispostavilo kao greška, jer smo dobijale zahteve uglavnom od muškaraca koji su tražili devojke. Onda smo se odlučile za detaljnije istraživanje profila i pronašle Francuskinju Lorene.

Sam naš dolazak je bio prilično neprijatan – jer je i ona tada prvi put bila domaćin. Nismo znale kako da se ponašamo, šta je u redu, a šta ne…Ispotavilo se da Lorene ne priča baš dobro engleski, tako da je između nas dve postojala i jezička barijera. Lidija je sve vreme prevodila 😉

.Prvo što smo primetile kada smo ušle je da ona ima mačku u stanu, što nije pisalo u profilu. Ubedila nas je da je mačka fina i da nam neće smetati dok budemo spavale u dnevnoj sobi. Međutim, izgleda da smo joj se baš svidele, jer se nije makla od nas. Na kraju je spavala u krevetu između nas dve 😀

Osim epizode s mačkom, sve je bilo zaista lepo. Probale smo pravi francuski doručak, a Lorene je sa nama obišla grad i pokazala nam neke zanimljive kutke.

Moje najlepše Couchsurfing iskustvo vezujem za Brašov i sjajnu Irinu. Kod nje sam nažalost provela samo jednu noć. Irina me je dočekala sa večerom i rumunskom rakijom, koja je jača od naše. Ustupila mi je krevet u svojoj spavaćoj sobi i dala mi karte za prevoz koje je samo trebalo da otkucam.

Pored svega što je učinila za mene, pre svega mi se dopalo kod nje što je opuštena i nasmejana. Skoro da nismo ni spavale, jer smo našle toliko zajedničkih tema – od plesa, preko putovanja, učenja jezika, do Srbije – odakle je i Irinin momak Saša. Ostale smo u kontaktu i nadam se da ću je uskoro ponovo posetiti.

Tekst o Brašovu možeš pročitati na ovom linku.

Couchsurfing Hangouts

Ukoliko u nekom gradu imaš smeštaj, ali želiš da upoznaš nekog lokalca, možeš instalirati Couchsurfing aplikaciju i uključiti Hangout mode. Hangout mode ti dozvoljava da vidiš turiste i lokalce koji se nalaze u tvojoj blizini i omogućava da s njima stupiš u kontakt., u cilju upoznavanja i druženja.

Ukoliko ti se ova mogućnost dopada, važno je da znaš da će aplikacija od tebe zahtevati da ukljućiš lokaciju. Savetujem ti da pri dogovaranju koristiš samo nju, kako bi sve poruke bile vidljive Couchsurfing timu. Za mesto sastanka uvek izaberi neki veći, promentiji trg ili znamenitost grada.

Nakon druženja takođe treba da ostaviš referencu na sajtu, a i ti ćeš dobiti svoju.

Ja sam samo jedanput koristila opciju Hangouts, 2018. godine u Budimpešti. Tada sam se srela i upoznala sa Hakimom iz Azerbejdžana i zajedno smo obilazili božićne markete. Moju priču iz Budimpešte možeš pročitati ovde.

Da li ti se dopala ideja?

Ukoliko ti se svidela priča koja stoji iza Couchsurfinga, možeš napraviti svoj profil ovde. Ukoliko budeš imao/ la bilo kakvo pitanje, možeš mi slobodno pisati.

A ako si već bio domaćin ili gost, podeli svoja iskustva! Čekam tvoje odgovore u komentarima 😉

Categories
Mađarska Putnica

Izlet u Opustaser: lekcija iz mađarske istorije

Opustaser ( mađ. Opusztaszer) je nacionalni spomen- park istorije Mađarske koji posetiocima priča o doseljavanju Mađara u Panonsku niziju, te utemeljenju mađarske nacije na ovim prostorima. Kompleks je udaljen 30 km od Segedina i prostire se na 55 hektara. Nakon kratke prepodnevne posete Segedinu, turistička agencija Putokaz 021 organizovala je fakultativni izlet do Opustasera – a to se nije smelo propustiti.

Deo izložbene postavke spomen- parka može se videti u Rotundi, njegovom centralnom objektu, a deo u bašti, u okviru etno- muzeja na otvorenom, koji nam pruža pogled u svet sa kraja 19. veka. Naš obilazak Opustasera ne bi bio potpun bez lokalnog vodiča Dore, koja je sa mnogo entuzijazma i energije pričala o svim događajima koji su se dogodila na tlu današnje Mađarske od 896. do 1896. godine.Zašto su ove dve godine važne? 896. godina je godina kada se sedam mađarskih plemena pod vođstvom Arpada trajno naseljava u mesto Ser ( mađ. Szer). 1896. godine se proslavljao milenijum od tog istorijskog događaja.Obilazak smo započeli u Rotundi, čija je svaka izložbena prostorija kamenčić jednog velikog mozaika kog smo na kraju obilaska poneli kući.

img_20181125_1334016945573654095543081.jpg

Rotunda je izgrađena u periodu od 1981. do 1991. godine, a njen oblik podseća na izgled tradicionalne nomadske kuće – jurte. Skelet ovih kuća bio je sačinjen od drveta, dok su se spolja oblagale filcom, najčešće od ovčije vune, kako ne bi propuštale vodu. Žene su bile zadužene za izgradnju jurte, a za sklapanje i raskapanje kuće bilo im je potrebno oko četiri sata. Žene su takođe ukrašavale eksterijer, najčešće simbolima u obliku trougla, jarkih boja, kako bi njima oterale zle duhove.

Svaka jurta delila se na muški i ženski deo. Muški deo je bio veći, i na zidovima muške strane visilo je oružje i oruđe koje su muškarci upotrebljavali. Međutim, i žene su umele da rukuju kombinovanim lukom i strelom, kao i jednoseklom sabljom, i bile su odlične u borbama. U sredini kuće nalazilo se ognjište, iznad kog se spremala hrana. Vatra se palila uz pomoć kresiva i kremena. Članovi plemena su verovali da u ognjištu žive duhovi njihovih predaka, pa su prvi zalogaj pri svakom obroku bacali u vatru, kako bi im ukazali čast. Iznad ognjišta nalazio se otvor kroz koji bi izlazio dim, a ulazio svež vazduh. Kako nisu imali prozore, ovaj otvor je služio i za osvetljenje. Pri ulasku u jurtu, članovi plemena su preskakali prag, jer je vladalo verovanje da i tu, ispod praga, žive duhovi predaka, koje ne bi trebalo probuditi.

I ja sam, kao i cela naša grupa, sa vodičem Srđanom, imala priliku da sedim u jurti, da zapalim vatru uz pomoć kremena i kresiva, da vidim različite strele koje su plemenima služila za lov na krupnu divljač, vodene ptice, ribe, ali i za odbranu od neprijatelja – strele koje su mogle da dosegnu daljinu i do 800m! Ovde smo mogli videti i njihovu tradicionalnu odeću, koja se uglavnom sastojala od pantalona, kaftana – gornjeg dela nalik na tuniku, i košulje, na čijim su obodima često bili istaknuti ukrasi od zlata ili srebra. Nakit je bio obavezan za sve bogatije članove plemena.

U drugoj izložbenoj prostoriji Rotunde mogu se videti i etape konstrukcije nekadašnjeg manastira, kao i i kalup zvona pronađenog u arheološkim istraživanjima u 20. veku. Manastir je prvenstveno bio jednodomna, pa četvorodomna crkva, zatim bazilika, pa manastir. U 16. veku biva uništen od strane Turaka, a u okviru otvorenog muzeja Opustasera mogu se videti njegovi ostaci, na jednom brdašcu. Kraj ruševina manastira nalazi se i biljna bašta sa 100 različitih vrsta biljaka, koje možete pomirisati i dodirnuti, ali ne i brati.

Međutim, zgrada Rotunde je prvenstveno sagrađena za potrebe čuvanja i prikazivanja kružne slike ,”Dolazak Mađara u Panonsku niziju”, poznatijom pod nazivom “Panorama Festi”. Sa prečnikom od 38m, dužinom od 120m i širinom od 15m, ovo je jedna od 50ak kružnih slika koje se mogu naći u svetu. Sliku je naslikao Arpad Festi sa svojim saradnicima 1896. godine, za proslavu milenijumske godišnjice od naseljavanja Mađara. Slikanje je trajalo 2 godine, a Arpad Festi oslikavao je nebo. Ovaj motiv uzeo je na predlog svog tasta, iako je prvenstveno želeo da slika motiv biblijske poplave. U slikanju je učestvovala i njegova žena, a pošto je bila amater u slikanju, njen zadatak je bio da slika mrtva tela, jer je to bilo mnogo lakše nego slikati ljude u pokretu. Slika je bila prvenstveno izložena u Budimpešti, pa u Londonu, a zatim je ponovo vraćena u Budimpeštu, gde je pogođena bombom za vreme Drugog svetskog rata i pretrpela veliku štetu. Restauraciju slike vršili su poljski slikari, a rekli su da je najteže bilo ponovo oslikati nebo – što samo govori o tome koliki je Arpad Festi bio umetnik.

Ova veličanstvena slika je zaista nešto najfascinantnije što sam do sada ikada videla na putovanjima. Dok sam se nalazila u centru kruga, pratila sam, u smeru kazaljke na satu, svetlosne snopove koji padaju na delove slike i na taj način se vratila 1122 godine unazad. Posmatrala sam kneza Arpada na belom konju, koji sa svojim poglavicama slavi pobedu nad starosedeocima. Vođa starosedelaca , ratnik Latorc, iščekuje svoju sudbinu, dok ga teše uplakane ćerke u poslednjim trenucima života. Svetlost zatim pada na Arpadovu ženu, koja predvodi dugu kolonu mađarskih doseljenika. Oko porušenog oltara starosedelaca vide se leševi poginulih vojnika. Njihove preživele žene čeka ropstvo… Sledeći prizor prikazuje plemenskog vrača koji prinosi žrtvu bogovima u vidu belog konja. Narod očekuje božiji znak, to jest dozvolu da se napokon negde trajno naseli. Beli dim koji kulja iz vatre znak je da su bogovi uslišili molbu Mađara. Osim što sam posmatrala, mogla sam i da čujem topot konja, plač udovica, koračanje doseljenika… Slika je toliko realistična da se zaista osećate kao deo nje. Bila mi je čast svedočiti ovom događaju.

Moja druga omiljena postavka u Rotundi jeste Promenada 1896. Građanski svet s kraja 19. veka prikazan je u jednoj velegradskoj ulici. Dame i gospoda šetaju ruku pod ruku u odelima i elegantnim haljinama, sa umerenim osmehom na licu – jer ih korseti, koje nose oba pola, veoma stežu. Korsete su nosile i trudnice, što je bio uzrok velike smrtnosti novorođenčadi u ovo vreme. Primetili smo i da su suknje damama postajale sve kraće, a razlog tome je veliki broj bakterija koje su duge suknje kupile pri hodu. Na ulici vidmo zaposlene ljude – u kafanama, restoranima, prodavnicama, pekarama, ali i siromašnu decu, prinuđenu na rad, koja prodaju novine ili čiste cipele gospodi. Tu je i prvi bicikl – koji nije imao kočnice, te je bilo veoma teško njime upravljati. Kažu da je gazio sve pred sobom, a da se kočilo jedino pri udaru u neku kuću ili drvo.

Iz Rotunde smo, pred kraj naše posete Opustaseru, izašli sa Dorom napolje i prošetali do Arpadovog mauzoleja, oko koga se nalaze skulpture važnih mađarskih vladara tokom vekova. Tu smo se popeli na brdašce sa koga smo posmatrali ruševine manastira, kao i ekološke jurte koje je projektovao arhitekta Csete. One su u ovo doba godine, nažalost, zatvorene, ali se nadam da ću njihov enterijer videti pri nekoj narednoj poseti Mađarskoj.

dav

47051617_260076311338663_2560605741769555968_n

46836995_260076371338657_564169530859847680_n

46829628_260076341338660_978130955728322560_n

Poslednja postavka na otvorenom koju smo uspeli videti pre samog zatvaranja memorijalnog parka jeste segedinski salaš. Ovde žive domaće životinje – mangulica, mađarski pas puli i ovce, a tu su i opština, pošta, pekara i prodavnica koje su radnim danima otvorene i u kojima se mogu kupiti pecivo i namirnice. Tu je i par starih autentičnih segedinskih kuća koje su prenete u park kako bi ostale sačuvane u svom prvobitnom obliku.

47012639_260783821267912_8955377472132612096_n

Jedno popodne u Opustaseru bilo je dovoljno da vidim, doživim i naučim nešto o istoriji Mađarske. Zaista sam zadivljena onim što me je ovde dočekalo: gostoprimstvom i ljubaznošću mlade Dore, celokupnim ambijentom i onim što Mađari ostavljaju budućim pokolenjima, kako nikad ne bi zaboravila svoju istoriju.

Da li biste vi posetili Opustaser?

Ovo putovanje omogućila mi je turistička agencija Putokaz 021 iz Novog Sada. Na njihovoj Facebook stranici možete videti sve ponude za naredni period. Možda se i vidimo na nekoj od narednih tura 😉

Categories
Mađarska Putnica

Žolnai – od keramičke manufakture do kulturne četvrti

Pečuj sam kao destinaciju za jednodnevni izlet izabrala iz dva razloga. Prvi: da se prisetim onog što sam kao srednjoškolka videla i doživela u ovom mađarskom gradiću ( o tome sam pisala ovde), a drugi; da posetim kulturnu četvrt Žolnai.

„Po čemu je ta kulturna četvrt tako važna?” – pitate se sad sigurno. „I ko je taj Žolnai?”

Trgovac Mikloš Žolnai osnovao je 1853. godine u Pečuju fabriku specijalizovanu za proizvodnju keramike, porcelana i opekarskih proizvoda. U početku je to bila mala radionica sa nekoliko radnika, i nakon desetak godina rada bila je pred bankrotom. Tada se u njen rad uključuje i Vilmoš Žolnai, jedan od Mikloševih sinova, koji je svojim inovativnim proizvodima fabriku učinio poznatom u celom svetu. Najveći uspeh doživljava na Međunarodnoj izložbi u Parizu, kada osvaja Grand Pri.

Nakon smrti Vilmoša, 1900. godine, fabriku preuzima njegov sin Mikloš. Do 1914. godine ova fabrika bila je najveća u Austrougarskoj, a tokom Prvog svetskog rata proizvodnja je bila u stagnaciji. Nakon izgubljenog tržišta i ponovne uspostave rada, u Drugom svetskom ratu deo proizvodnje u Budimpešti biva bombardovan, što fabrici ponovo donosi probleme. Međutim, i nakon toga ona uspeva da se oporavi i nastavlja sa svojim uspešnim radom do danas.

46516839_521297971669745_660638065445830656_n

U asortimanu fabrike mogu se naći Žolnai porcelan – za koji je Vilmoš Žolnai odlikovan Nacionalnim ordenom legije časti, eosin – živopisna glazura zelene boje koja se na suncu preliva u svim duginim bojama, veoma otporna na vremenske uslove, koja krasi najveći broj građevina iz doba secesije i čiji se proizvodni proces čuva kao tajna fabrike, i pirogranit – zajedničko ime svih keramika koje se koriste za spoljnu upotrebu, takođe otporna na visoke i niske temperature.

Neki primerci Žolnai umetnina

Izvor: www.zsolnaynegyed.hu

Prilikom posete fabrici možete se upoznati sa istorijom porodice Žolnai i istorijom fabrike – u zgradi od koje je sve krenulo. Najprivlačnija postavka turistima svakako je Pink Zsolnay, koja obuhvata 1200 predmeta iz perioda pre 1853. godine, koju karakteriše pink glazura, nastala kao rezultat veoma uspešnog Vilmoševog eksperimentisanja. Ako se ovde nađete radnim danima, možete prisustvovati i samom procesu proizvodnje keramike. I treća, Gyugyi ( Đuđi) kolekcija je otvorena za posetioce. Nju čini 600 najreprezentativnijih primeraka zlatnog doba fabrike. Cene ulaznica i dodatne informacije možete pronaći ovde.

Žolnai kulturna četvrt

46514316_2256268354657357_5308672619732533248_n

46775496_477887736066785_8022071037078274048_n

Fabrika je udaljena 15ak minuta hoda od samog centra Pečuja, a danas je ona deo Kulturne četvrti Žolnai. Naime, u periodu kada se Pečuj pripremao da postane Evropska prestonica kulture ( 2004 – 2010 ), osmišljen je projekat kulturne četvrti, i ubrzo je počela izgradnja koncertne dvorane, lutkarskog pozorišta, planetarijuma i ugostiteljskih objekata oko fabrike, kako bi tu titulu dočekao oformljen kulturni centar u kome bi se skupljali ne samo mladi, već i turisti iz raznih delova sveta koji žele da, bar na nekoliko sati, uđu u čudesni Žolnai svet.

46753921_626263944438477_5264759916320522240_n

46525556_303633003576625_3842863031079927808_n

46764763_213056236259998_3003891090211209216_n

Tako smo i mi, jednog nedeljnog jutra, ušli u Žolnai svet. Svaki deo kulturne četvrti privukao je našu pažnju. Kompaktnost boja i motiva na svakoj od građevina ovde pružila je pravi umetnički doživljaj posetiocima. Grifini koji čuvaju ulaz u četvrt, prirodom okružena fontana, plave vaze i šareni krovovi ukrašeni škart materijalom – sve se to perfektno uklapalo u jesenju atmosferu opalog raznobojnog lišća. Iz koncertne dvorane su dopirali zvuci klavira – neki student Muzičke akademije vredno je vežbao neku klavirsku simfoniju. Da li smo mogli imati lepši doživljaj?

46505995_2009302482694429_1439222504139784192_n

46679523_254585785210824_4009122662512066560_n

Žolnai kulturna četvrt park

Žolnai kulturna četvrt 1

.Za kraj naše posete i učenja o porodici umetnika prošetali smo do brdašca preko puta ulaza u kompleks, gde se nalazi mauzolej u kom je sahranjen Mikloš Žolnai i cela njegova porodica. Radnici fabrike su sakupili novac za izgradnju mauzoleja, jer su smatrali da je njihov gazda to zaslužio. Postoji i legenda koja kaže da će jednog decembarskog dana na njegov grob pasti sunčevi zraci koji će otkriti tajnu kako se dobija eosin.

mauzolej Žolnai

Za obilazak celog izložbenog kompleksa potreban je minimalno jedan, a sigurno i više dana. Zbog toga smo odlučili da ćemo sigurno ponovo doći u Pečuj, samo da bismo natenane sve obišli. Možda baš jednog sunčanog decembarskog dana?

Od sada, kud god da krenem, tražiću primerke Žolnai umetnosti. Pronašla sam neke u Pečuju, Segedinu i Subotici. A vi? Pogledajte, možda i u vašem gradu ima neki 🙂 Pa mi javite!

Žolnai i ja

Pozdrav iz Pečuja!

Categories
Praktično

Šta su me putovanja (do sada) naučila?

Putovanja kao izvor univerzalne sreće upoznala sam pre nekoliko godina. Ne poznajem osobu koja ne putuje rado i koja ne želi da sazna nešto više o svojoj i o drugim državama. Svako putovanje sastoji se od velikog broja aktivnosti, koje se, na kraju, savršeno uklope u jednu veliku šarenu slagalicu. Rezervacija/ kupovina karata, pakovanje, kupovina stvari za put, vožnja ka destinaciji uz osećaj uzbuđenosti u stomaku, novi ljudi, nova kultura, nova hrana, izleti i na kraju povratak kući. I tako svaki put – slaganje potpuno nove slagalice, koja nam ostaje u sećanju zauvek.

Svakodnevno čitam o putovanjima, dobijam mejlove sa savetima, video snimcima raznih vlogera, gledam fotografije sa destinacija koje još nisam posetila,i svakodnevno nešto učim. Međutim, mislim da se najviše nauči u samom procesu putovanja, kada sve to i sami istinski doživimo. Kada sami oblikujemo svaki deo slagalice i na kraju sve delove savršeno uklopimo. Šta su me putovanja ( do sada) naučila?

Geografija se uči nogama

Ovaj citat krasio je jedan pano u kabinetu za geografiju u mojoj osnovnoj školi. Razmišljala sam tada, kao jedanaestogodišnjakinja, o toj rečenici, i nije mi bila posve jasna. Kako to? Pa uči se tako što uzmeš knjigu u ruke i bubaš. Glavne gradove, reke, planine, broj stanovnika, klimu… Bar je tako bilo u mojoj osnovnoj. Zato sam mrzela geografiju.

Kada sam odrasla, shvatila sam koliko je ta rečenica bila tačna. I koliko je vanvremenska. Tek kada sam počela da putujem, ti apstraktni pojmovi iz udžbenika su mi postajali jasniji. Shvatila sam gde su tačno Alpi i kroz koje države se protežu, koje reke pripadaju kom slivu, videla sam glavne gradove mnogih evropskih država, naučila sam gde su Sredozemno, Egejsko, Jonsko, Baltičko, Tirensko more… Stvarno sam geografiju učila nogama. I zavolela je. Dakle, putovanja su doprinela tome da saznam o Evropi iz ličnog iskustva, fizički prelazeći granice među državama, kupajući se u morima i odmarajući se kraj reka.

geografija

Planiranje i upravljanje vremenom se vežba

Upravljanje vremenom je jedna od veština koja verovatno zauzima važno mesto u vašoj biografiji. Ali, da li stvarno umete da organizujete svoje vreme i da iz njega izvučete maksimum? Koliko puta vam se desilo da isplanirate previše, pa da na kraju dana znojnog čela proklinjete kratak dan? Meni veoma često. Planiranje je inače odlika Device, ali mi to nikako nije polazilo za rukom. Umela sam ja da napišem spisak stvari koje treba da završim, ali retko kad sam se svog plana držala. Uvek sam nešto ostavljala za sutra i uvek sam imala premalo vremena.

Kada sam počela da putujem, morala sam da se uklopim u određene vremenske okvire. Polazak autobusa i voza, vreme sastanka grupe, rano ustajanje i pakovanje poslednjeg dana putovanja. Ti vremenski okviri su mi pomogli da bolje isplaniram vreme provedeno na destinaciji, da se stignem i odmoriti, da ne preskočim doručak. Bilo je raznih situacija u kojima je moje planiranje i upravljanje vremenom zakazalo. Sećam se kako smo Lidija i ja u Berlinu optimistiično isplanirale izlet u Potsdam poslednjeg dana, a nakon toga i kupovinu suvenira, uzimanje kofera iz smeštaja, odlazak do autobuske stanice, da bismo na kraju panično u prodavnici kupile pivo i par suvenira, zakasnile na metro i na kraju platile taksi do autobuske stanice… Da nismo stigle, naredni autobus bi nas čekao tek za sedam dana! Međutim, danas sam ona koja uvek ranije dolazi na mesto za polazak, koja uvek ispoštuje vreme dato za obilazak neke znamenitosti, koja uvek razmišlja unapred i kreće ranije, uzimajući u obzir sve okolnosti koje bi mogle poći po zlu.

The-bad-news-is-3

Baratanje novcem se takođe da navežbati

Kada sam prvi put išla da radim u Nemačku, ponela sam sa sobom određenu sumu novca koja će mi služiti prvog meseca, dok ne stigne i prva plata. Međutim, kao studentkinja u obećanoj zemlji, vrlo brzo sam trošila svoj novac, jer nisam umela da odolim sniženjima koja su me svakodnevno mamila na putu ka poslu. I tako svaki dan, poneka majica, košulja, pokloni za roditelje i druge drage osobe u Srbiji, dovele su do toga da pred kraj meseca ostanem sa 10 evra u džepu. Tih 10 evra sam razvukla na 9 dana, i opametila se.

Nakon toga počela sam da planiram svoj budžet. Odredila sam koliko novca smem da potrošim dnevno. Ako bih potrošila manje od tog maksimuma, stavila bih razliku u kasicu. Taj princip koristim i danas. Pri svakom putovanju odredim maksimalnu sumu po danu ( u zavisnosti od destinacije) i pridržavam je se, Ako jedan dan slučajno potrošim više od planiranog, sutradan ću imati manju sumu za trošenje. Ali, nikad mi se nije dogodilo da na kraju putovanja ostanem bez dinara/ evra, da gladujem ili da pozajmljujem novac. Kući sam se uvek vratila sa određenim „viškom” .

planning-ahead-saves-money

Strani jezik gvozdena vrata otvara

Izreka kaže: „ Lepa reč i gvozdena vrata otvara”, a ja bih rekla: „ Reč stranog jezika na putovanju i gvozdena vrata otvara”. Ako znate bar neku reč engleskog ili jezika zemlje u koju putujete osećaćete se sigurnije. Međutim, šta ako odete u zemlju u kojoj stanovnici ne znaju/ ne žele da govore engleskim?

Moje iskustvo je pokazalo da je veoma dobro pre samog putovanja naučiti par reči i fraza na jeziku države u koju idem. Ne samo da je zabavno, već je i korisno, i doprineće tome da među lokalnim stanovništvom budete bolje prihvaćeni. Činjenica je da i mi u Srbiji volimo kad neki stranac progovori par reči na srpskom, odmah nas oduševi i bolje ga prihvatamo. Učiti jezik nekog naroda znači ceniti taj narod i njegovu kulturu.

Dok sam bila u Rumuniji, jedna Monika me je pozvala na ručak. Njena majka govori samo rumunski, a otac rumunski i nemački. Videla sam da je njenoj majci neugodno jer je ništa ne razumem, Monika je sve vreme prevodila. Kada smo seli za sto, ja sam rekla „pofta buna”, što znači „prijatno”. Monikina majka je bila veoma srećna što sam umela da kažem nešto na rumunskom, pohvalila je moj izgovor, a posle je i komšinicama sa oduševljenjem prepričavala ovu anegdotu.

U Paviji sam jednom Italijanu na svom italijanskom objašnjavala kako da pronađe restoran koji je tražio. Znam maksimalno 100 reči italijanskog i naučila sam ih neposredno pred putovanje u Milano. Italijan je nakon moje dve rečenice pomislio da sam odande, i ništa mu nije bilo jasno kad sam rekla da sam iz Srbije. Nadam se da je restoran pronašao 😉

U Letoniji sam naučila par reči, od kojih su mi najdraže iela – ulica, karstvin – kuvano vino, maksa – cena, paldies – hvala 😉 I tamo sam naišla na osmehe prodavaca na pijaci i na štandovima s vinom nakon izgovorenih reči, a jedna baka mi je ubacila dodatno pecivo u kesu kada je čula da se zahvaljujem na letonskom.

Languages1.png

Zaključak

Dakle, svako putovanje nam donosi neku novu veštinu, sposobnost ili znanje. Neke veštine ćemo koristiti svakodnevno, a nećemo ni znati gde smo ih stekli. Informacije koje čujemo i zapamtimo putujući kroz razne zemlje proširiće naša znanja iz opšte kulture, a ko zna, možda nam pomognu i pri učešću u nekom kvizu? Svaki deo naše putničke slagalice ima neki smisao. Samo treba da ga pronađemo.

Šta su vas putovanja ( do sada) naučila?