Categories
Mađarska Putnica

Izlet u Opustaser: lekcija iz mađarske istorije

Opustaser ( mađ. Opusztaszer) je nacionalni spomen- park istorije Mađarske koji posetiocima priča o doseljavanju Mađara u Panonsku niziju, te utemeljenju mađarske nacije na ovim prostorima. Kompleks je udaljen 30 km od Segedina i prostire se na 55 hektara. Nakon kratke prepodnevne posete Segedinu, turistička agencija Putokaz 021 organizovala je fakultativni izlet do Opustasera – a to se nije smelo propustiti.

Deo izložbene postavke spomen- parka može se videti u Rotundi, njegovom centralnom objektu, a deo u bašti, u okviru etno- muzeja na otvorenom, koji nam pruža pogled u svet sa kraja 19. veka. Naš obilazak Opustasera ne bi bio potpun bez lokalnog vodiča Dore, koja je sa mnogo entuzijazma i energije pričala o svim događajima koji su se dogodila na tlu današnje Mađarske od 896. do 1896. godine.Zašto su ove dve godine važne? 896. godina je godina kada se sedam mađarskih plemena pod vođstvom Arpada trajno naseljava u mesto Ser ( mađ. Szer). 1896. godine se proslavljao milenijum od tog istorijskog događaja.Obilazak smo započeli u Rotundi, čija je svaka izložbena prostorija kamenčić jednog velikog mozaika kog smo na kraju obilaska poneli kući.

img_20181125_1334016945573654095543081.jpg

Rotunda je izgrađena u periodu od 1981. do 1991. godine, a njen oblik podseća na izgled tradicionalne nomadske kuće – jurte. Skelet ovih kuća bio je sačinjen od drveta, dok su se spolja oblagale filcom, najčešće od ovčije vune, kako ne bi propuštale vodu. Žene su bile zadužene za izgradnju jurte, a za sklapanje i raskapanje kuće bilo im je potrebno oko četiri sata. Žene su takođe ukrašavale eksterijer, najčešće simbolima u obliku trougla, jarkih boja, kako bi njima oterale zle duhove.

Svaka jurta delila se na muški i ženski deo. Muški deo je bio veći, i na zidovima muške strane visilo je oružje i oruđe koje su muškarci upotrebljavali. Međutim, i žene su umele da rukuju kombinovanim lukom i strelom, kao i jednoseklom sabljom, i bile su odlične u borbama. U sredini kuće nalazilo se ognjište, iznad kog se spremala hrana. Vatra se palila uz pomoć kresiva i kremena. Članovi plemena su verovali da u ognjištu žive duhovi njihovih predaka, pa su prvi zalogaj pri svakom obroku bacali u vatru, kako bi im ukazali čast. Iznad ognjišta nalazio se otvor kroz koji bi izlazio dim, a ulazio svež vazduh. Kako nisu imali prozore, ovaj otvor je služio i za osvetljenje. Pri ulasku u jurtu, članovi plemena su preskakali prag, jer je vladalo verovanje da i tu, ispod praga, žive duhovi predaka, koje ne bi trebalo probuditi.

I ja sam, kao i cela naša grupa, sa vodičem Srđanom, imala priliku da sedim u jurti, da zapalim vatru uz pomoć kremena i kresiva, da vidim različite strele koje su plemenima služila za lov na krupnu divljač, vodene ptice, ribe, ali i za odbranu od neprijatelja – strele koje su mogle da dosegnu daljinu i do 800m! Ovde smo mogli videti i njihovu tradicionalnu odeću, koja se uglavnom sastojala od pantalona, kaftana – gornjeg dela nalik na tuniku, i košulje, na čijim su obodima često bili istaknuti ukrasi od zlata ili srebra. Nakit je bio obavezan za sve bogatije članove plemena.

U drugoj izložbenoj prostoriji Rotunde mogu se videti i etape konstrukcije nekadašnjeg manastira, kao i i kalup zvona pronađenog u arheološkim istraživanjima u 20. veku. Manastir je prvenstveno bio jednodomna, pa četvorodomna crkva, zatim bazilika, pa manastir. U 16. veku biva uništen od strane Turaka, a u okviru otvorenog muzeja Opustasera mogu se videti njegovi ostaci, na jednom brdašcu. Kraj ruševina manastira nalazi se i biljna bašta sa 100 različitih vrsta biljaka, koje možete pomirisati i dodirnuti, ali ne i brati.

Međutim, zgrada Rotunde je prvenstveno sagrađena za potrebe čuvanja i prikazivanja kružne slike ,”Dolazak Mađara u Panonsku niziju”, poznatijom pod nazivom “Panorama Festi”. Sa prečnikom od 38m, dužinom od 120m i širinom od 15m, ovo je jedna od 50ak kružnih slika koje se mogu naći u svetu. Sliku je naslikao Arpad Festi sa svojim saradnicima 1896. godine, za proslavu milenijumske godišnjice od naseljavanja Mađara. Slikanje je trajalo 2 godine, a Arpad Festi oslikavao je nebo. Ovaj motiv uzeo je na predlog svog tasta, iako je prvenstveno želeo da slika motiv biblijske poplave. U slikanju je učestvovala i njegova žena, a pošto je bila amater u slikanju, njen zadatak je bio da slika mrtva tela, jer je to bilo mnogo lakše nego slikati ljude u pokretu. Slika je bila prvenstveno izložena u Budimpešti, pa u Londonu, a zatim je ponovo vraćena u Budimpeštu, gde je pogođena bombom za vreme Drugog svetskog rata i pretrpela veliku štetu. Restauraciju slike vršili su poljski slikari, a rekli su da je najteže bilo ponovo oslikati nebo – što samo govori o tome koliki je Arpad Festi bio umetnik.

Ova veličanstvena slika je zaista nešto najfascinantnije što sam do sada ikada videla na putovanjima. Dok sam se nalazila u centru kruga, pratila sam, u smeru kazaljke na satu, svetlosne snopove koji padaju na delove slike i na taj način se vratila 1122 godine unazad. Posmatrala sam kneza Arpada na belom konju, koji sa svojim poglavicama slavi pobedu nad starosedeocima. Vođa starosedelaca , ratnik Latorc, iščekuje svoju sudbinu, dok ga teše uplakane ćerke u poslednjim trenucima života. Svetlost zatim pada na Arpadovu ženu, koja predvodi dugu kolonu mađarskih doseljenika. Oko porušenog oltara starosedelaca vide se leševi poginulih vojnika. Njihove preživele žene čeka ropstvo… Sledeći prizor prikazuje plemenskog vrača koji prinosi žrtvu bogovima u vidu belog konja. Narod očekuje božiji znak, to jest dozvolu da se napokon negde trajno naseli. Beli dim koji kulja iz vatre znak je da su bogovi uslišili molbu Mađara. Osim što sam posmatrala, mogla sam i da čujem topot konja, plač udovica, koračanje doseljenika… Slika je toliko realistična da se zaista osećate kao deo nje. Bila mi je čast svedočiti ovom događaju.

Moja druga omiljena postavka u Rotundi jeste Promenada 1896. Građanski svet s kraja 19. veka prikazan je u jednoj velegradskoj ulici. Dame i gospoda šetaju ruku pod ruku u odelima i elegantnim haljinama, sa umerenim osmehom na licu – jer ih korseti, koje nose oba pola, veoma stežu. Korsete su nosile i trudnice, što je bio uzrok velike smrtnosti novorođenčadi u ovo vreme. Primetili smo i da su suknje damama postajale sve kraće, a razlog tome je veliki broj bakterija koje su duge suknje kupile pri hodu. Na ulici vidmo zaposlene ljude – u kafanama, restoranima, prodavnicama, pekarama, ali i siromašnu decu, prinuđenu na rad, koja prodaju novine ili čiste cipele gospodi. Tu je i prvi bicikl – koji nije imao kočnice, te je bilo veoma teško njime upravljati. Kažu da je gazio sve pred sobom, a da se kočilo jedino pri udaru u neku kuću ili drvo.

Iz Rotunde smo, pred kraj naše posete Opustaseru, izašli sa Dorom napolje i prošetali do Arpadovog mauzoleja, oko koga se nalaze skulpture važnih mađarskih vladara tokom vekova. Tu smo se popeli na brdašce sa koga smo posmatrali ruševine manastira, kao i ekološke jurte koje je projektovao arhitekta Csete. One su u ovo doba godine, nažalost, zatvorene, ali se nadam da ću njihov enterijer videti pri nekoj narednoj poseti Mađarskoj.

dav

47051617_260076311338663_2560605741769555968_n

46836995_260076371338657_564169530859847680_n

46829628_260076341338660_978130955728322560_n

Poslednja postavka na otvorenom koju smo uspeli videti pre samog zatvaranja memorijalnog parka jeste segedinski salaš. Ovde žive domaće životinje – mangulica, mađarski pas puli i ovce, a tu su i opština, pošta, pekara i prodavnica koje su radnim danima otvorene i u kojima se mogu kupiti pecivo i namirnice. Tu je i par starih autentičnih segedinskih kuća koje su prenete u park kako bi ostale sačuvane u svom prvobitnom obliku.

47012639_260783821267912_8955377472132612096_n

Jedno popodne u Opustaseru bilo je dovoljno da vidim, doživim i naučim nešto o istoriji Mađarske. Zaista sam zadivljena onim što me je ovde dočekalo: gostoprimstvom i ljubaznošću mlade Dore, celokupnim ambijentom i onim što Mađari ostavljaju budućim pokolenjima, kako nikad ne bi zaboravila svoju istoriju.

Da li biste vi posetili Opustaser?

Ovo putovanje omogućila mi je turistička agencija Putokaz 021 iz Novog Sada. Na njihovoj Facebook stranici možete videti sve ponude za naredni period. Možda se i vidimo na nekoj od narednih tura 😉

Categories
Mađarska Putnica

Jedan neradni dan u Segedinu

Buđenje u 5 ujutro hladnog martovskog dana i kafa na tek otvorenoj benzinskoj pumpi – to je bio početak našeg putovanja u Segedin. Smeštanje u autobus i spavanje do granice, Ubrzo posle pasoške kontrole stigle smo u Segedin. Trljajući oči Lidija i ja gledale smo kroz zamagljeni prozor. „Samo da izađemo i nađemo neki langoš!” – bila je rečenica koju smo jedna drugoj pogledom prenele.

Rasanio nas je ledeni vetar čim smo se našle kraj Tise. Namestile smo šalove, kape i tople rukavice i bile spremne za posetu još jednom gradu. Znale smo da je Segedin treći grad po veličini u Mađarskoj, a da je za njegov današnji izgled „zaslužna” poplava koja se dogodila 1879. godine i sravnila grad sa zemljom. Tadašnji vladar, Franc Jozef I obećao je da će grad biti mnogo lepši nego što je bio pre poplave i podigao ga iz ruševina. Mislim da je u tome uspeo, jer mi je Segedin već na prvi pogled odavao utisak muzeja na otvorenom.

Naša prva stanica bio je muzej Ferenca Mora iz 1896. godina. Ova neoklasična građevina čuva kolekciju narodnih umetnina koja sadrži više od 20 000 predmeta, kao i dela poznatih mađarskih slikara. U blizini se nalazi i segedinsko Narodno pozorište iz 1883. godine – jedna od meni lepših građevina ovde.

44835457_160419408244314_4156281814169681920_n

43669718_524408447970043_830627278974091264_n

Šetnju smo zatim nastavili ka Katedralnom trgu, kojim dominira Zavetna crkva, Nakon Velike poplave, meštani Segedina koji nisu izgubili živote i imovinu, zakleli su se da će u zahvalnost Bogu podići veličanstvenu crkvu. Danas je ovo četvrta najveća crkva u Mađarskoj, a karakteristična po tome što ima orgulje sa više od 9000 svirala. a i po ikoni na kojoj je Bogorodica prikazana u narodnoj nošnji.

44797836_2488723977835017_696442141185933312_n

43554533_198769847685542_8734780512926695424_n

Ispred Katedrale nalazi se toranj Dimitrija sa satom – najstarija građevina u Segedinu. Građen je od 11. do 13, veka, a danas služi kao izložbeni prostor u kome se može saznati više o njegovoj istoriji, kao i o istoriji krštenja, za koje je prvobitno bio namenjen.

44726426_1892418417502743_2781343880845459456_n

Katedralni trg oivičen je zgradama medicinskog, farmaceutskog i hemiiskog fakulteta. Veoma je prostran i glavno je mesto sastanaka i rastanaka stanovnika Segedina. Nama je služio i kao orijentir, jer se tornjevi Katedrale mogu videti sa bilo kog mesta u gradu.

44748896_2067725550207188_7168308637591404544_n

Nedaleko od Katedrale smeštena je i Srpska pravolsavna crkva iz 1788. godina. To je jedna od retkih građevina koja je preživela Veliku poplavu. Crkvu nažalost nismo posetili, jer sveštenika nije bilo, ali se nadam da ćemo to uraditi prvom prilikom.

44828999_594278704336291_3356862523482570752_n

Od Katedralnog trga krenuli smo ka glavnoj segedinskoj pešačkoj ulici – ulici Karaš. Bila je nedelja, ali smo svakako očekivale da će bar glavna ulica biti krcata ljudima. Međutim, saznale smo da je u Mađarskoj 15. mart državni praznik – Dan početka Martovske revolucije. Sve prodavnice bile su zatvorene, kao i pekare i kafići. Još jednom sam se setila Lidijine želje da u Segedinu prvi put okusi langoš, ali smo obe bile svesne da se ta želja danas neće ispuniti. Osmeh na lice u ulici Karaš vratile su nam vesele bronzane statue. Pozdravili su nas ulični violinista, jedna dama i jedna devojčica sa psom.

44812334_1112814828885311_6092457795670507520_n

44839992_247006136166569_1389892038786285568_n

44826471_2232048473750075_3103112058883801088_n

44786349_1927058524068753_5991101845999714304_n

Od glavne pešačke ulice nastavile smo dalje sa vodičem ka Klauzal trgu, na kom se nalazi skuptura velikog revolucionara Lajoša Košuta. Tu je i kuća Karaš sa čijeg je balkona Košuta održao svoj poslednji govor 1849. godine.

44757120_2594210663929027_3741124816434888704_n

još jednom trgu koji je omiljen među stanovnicima Segedina, Ime je dobio po Andrašu Dugoniću, jednog od najpoznatijih mađarskih romanopisaca. Njegova skulptura sagrađena je od lčnih priloga građana i smatra se prvom javnom skulpturom grada. Na ovom trgu nalazi se i fontana izgrađena za stogodišnjicu Velike poplave.

44809531_279914992657886_3182410568350826496_n

Ipak, pored svih trgova ovde, glavni je Sečenji trg, na kome je glavna znamenitost segedinska Gradska kuća s kraja 18. veka. Zanimljivo je da je Gradska kuća sa susednom zgradom spojena mostom zvanim Most uzdaha jer podseća na venecijanski. Svrha ovog mosta je da se vladaru i njegovoj sviti omogući lakše kretanje iz jedne zgrade u drugu, kao i da se pritom sakriju od pogleda običnog naroda.

dav

44855384_516069715574402_7204106605888012288_n

Na Sečenji trgu završio je naš obilazak sa vodičem, a mi smo zatim krenule u potragu za kafom. Vratile smo se ka Karaš ulici i ušle u jedini kafić koji je radio, a koji je više podsećao na čitaonicu. Dvadesetak studenata je sedelo sa slušalicama i tabletima, ispijajući kafu. Mi smo se udobno smestile, umorne i smrzle od dosadašnjeg obilaska po hladnom vetru. Ubrzo je stigla moja kafa , a i Lidijin kolač 🙂 Pauza nam je veoma prijala, a na njoj smo isplanirale dalji, samostalni obilazak.

44888674_2013361525387423_7275756929652097024_n

Kada smo napunile baterije, krenule smo ka Tisi. Želele smo da prošetamo kejom, a poslednji cilj bile su nam zgrade izgrađene u stilu secesije. Kako smo se približavale Tisi, vetar je bivao sve jači. Međutim, nismo posustale, i za tili čas bile smo kraj reke. Šetalište krasi veliki broj bronzanih figura. Među njima je i skulptura podignuta u čast zlatne fudbalske reprezentacije Mađarske, koja je 50-ih godina 20. veka dominirala na svim prvenstvima.

44818008_109736383299008_6865947514093174784_n

44792269_2220155154934047_771711722221207552_n

44742077_114901656067933_4212157620703723520_n

Sa šetališta su počele da se naziru prve građevine u duhu secesije Segedin je jedan od gradova u kome je secesija ostavila najjači trag, i smatram da je to ono najlepše što Segedin ima. Još iz autobusa ugledala sam nekoliko božanstvenih zgrada i dala sebi zadatak da ću ih sve obići i fotografisati. Neke od najdražih su mi Dojčeva narodna palata, Grofova palata, Vodotoranj, Reformatorska palata Ede Mađara, Najamna palata Ungara i Majera…

44870782_207658779997125_1539083478774054912_n

44859931_1724021224394276_5831924314990968832_n

43721083_289824961739593_6652201070674051072_n

dig

41702522_196313054509337_1171435571021611008_n

Sve ove građevine zaista jestu remek-dela secesije, ali za mene je Reok palata najlepši primer ovog pravca s početka 20. veka. Palata sa kojom nijedna druga ne može da se poredi. Krase ljubičasti i zlatni floralni detalji, te zelene polukružne terase. Ova harmonija pastelnih boja toliko je prijala mom oku da sam joj se divila dugo. Još kad sam saznala da je arhitekta Edo Mađari imao samo 29 godina kada je uradio nacrt ta nju…Zaista zadivljujuće!

reokn

43514708_2183384668598855_2353115785800450048_n

Iznenadilo nas je što Segedin u samom centru grada ima banju! Kupatilo Ana nalazi se tačno preko puta spomenute Grofove palate, i sadrži 10 termalnih bazena, pogodnih pre svega za lečenje organa za varenje. Da smo ostale malo duže, svakako bismo ga posetilie. Do sada nisam bila ni u jednom gradu koji ima banju u samom centru. A vi?

44849615_264923784228018_5182332256890388480_n

Kako se veče primicalo, bilo je vreme za naš odlazak iz Segedina. Sa odlukom da ćemo ponovo doći: da posetimo Srpsku pravoslavnu crkvu, Kupatilo Ana i napokon probamo taj langoš, oprostile smo se od njega. Tramvajem smo otišle do tržnih centara i napokon utolile glad mađarskim gulašom u jednom od restorana.

I još jednu odluku sam donela – više ne putujem u Mađarsku 15. marta 😉

ja segedin

Da li ste vi posetili Segedin?