Categories
Putnica Slovenija

Jedno popodne na Bledskom jezeru/ Blejanje na Blejskom :)

Doći u Sloveniju, a ne videti Bled i njegov najfotografisaniji motiv: ostrvce sa crkvom, prava je grehota. Bar tako kažu. Kako ne volim da idem na popularna, izvikana mesta, posetu Bledu sam u svojoj glavi sačuvala u folderu „ako stignemo”. Iako su me svi pre putovanja pitali „Kada idete na Bled? ” i iako je vodič s kojim smo putovali skoro dva sata posvetio priči o Bledu ( a Bohinj nije ni spomenuo), i dalje sam se odupirala turistički popularnoj destinaciji, pa makar posle na mene vi, moji čitaoci, bacali drvlje i kamenje.

Želela sam da vidim Ljubljanu, Kranj i Bohinj. Bohinj posebno. I on je na putovanju i meni i Marku ostavio najlepše uspomene. A sad se pitate, pa jeste na kraju išli na Bled? Jesmo. Kada smo videli sve što smo imali na spisku, iz foldera sam izvukla srednjovekovni gradić Škofja Loka i Bledsko jezero. Inače, ovog teksta ne bi bilo.

Do Bleda smo se vozili autobusom sa Bohinjskog jezera, iz mesta Ukanc, Karta u jednom pravcu koštala je 4,10 evra po osobi, a putovanje je trajalo oko pola sata. Izašli smo na stanici tik pored jezera i započeli našu šetnju. Odmah smo primetili veliku razliku u odnosu na Bohinj – mnogo više ljudi, mnogo kafića, hotele, restorane na samoj obali, sa terasama iznad jezera, koje su bile pune stranaca, ponajviše Kineza. Na sve strane videli smo ljude sa selfie štapovima, koji su tražili najbolji ugao da ovekoveče svoju posetu najpoznatijem mestu na svetu. Ali, nisam želela da budem hejter ( a umem nekad biti), tako da sam pokušala da ih sve ignorišem.

39410318_165433554294621_6360434510508589056_n
39406756_281337952452218_1489010877431545856_n

Jezero se dosta razlikuje od Bohinjskog – bilo je kasno popodne, i ono je poprimilo modroplavu boju. Izgledalo je jednako duboko celom površinom, ravnomerno ograničeno šetalištima. Nisam videla da postoji postepen ulaz u vodu niti neka plažica na kojoj bismo mogli da se odmorimo. Za odmor smo iskoristili klupe koje su nanizane promenadom, a odatle smo uživali u divnoj panorami – sa naše leve strane videli smo ostrvce sa crkvom, naspram nas Bledski zamak, a sa desne strane grad Bled.

Jezerom su plovili mnogobrojni šareni čamci – tradicionalne pletne, sa 18 ljudi na svakom. Bilo je i drugih, manjih čamaca, koji se mogu iznajmiti, ali to nam ne bi palo na pamet zbog jakog vetra koji je tog dana duvao na jezeru. Dok smo sedeli na klupi, do nas je vetar doneo zvuke zvona crkve sa ostrva – bilo je 17h.

39497499_507115946381816_2626006080664109056_n
Šetali smo dalje i stigli do pletnarske luke – mesta sa kog kreću pletne ka ostrvu. Cena povratne karte sa tog mesta je bila 14 evra. Pomislili smo, ako smo već ovde, onda nema smisla da ne vidimo i ostrvo, i odmah se smestili u jedno od pletni. Čekali smo da u naš čamac dođe još 16 osoba, kako bismo mogli krenuti. Saputnici su brzo stigli, a pre kretanja, naš kapetan – pletnar, ravnomerno nas je smestio u brodić, kako bi napravio balans u težini. Naredio je da budemo mirni, da ne ustajemo, da se lepo naslonimo , i da uživamo. Snažno je zaveslao, a vesela ekipa sačinjena od par Arapa, dve Kineskinje, jednog francuskog para, nekoliko Slovenaca i nas dvoje Srba krenulo je u zanimljivu avanturu.
39442257_244691456375115_2665429091552854016_n

Pletnari obavljaju veoma težak posao – nije nimalo lako veslati u stojećem položaju, boreći se s vetrom i brinuti o sigurnosti ljudi i dece. Pritom – pokazati izuzetno strpljenje, posebno kada Kineskinje ustanu i počnu da prave selfije nasred čamca, opominjati ih besomučno i bezuspešno, a ipak ostati pribran i nasmejan! Dok nam Kineskinje nisu kvarile doživljaj, uživali smo u vožnji, sa vetrom u kosi i mirisom jezera u nozdrvama. Približavali smo se ostrvu, a naš kapetan nam je objasnio da na njemu možemo ostati 40 minuta, nakon čega se vraćamo nazad u našu luku. Prilikom iskrcavanja na ostrvo platili smo našu vožnju i dobili karte, za slučaj da je pletnar zaboravio naš izgled.

39410238_2101895466490259_5286752399438905344_n

Crkva Uznesenja Marijinog, simbol ostrva, potiče iz 15. veka. Za nju se vezuje legenda o potonulom zvonu i tužna ljubavna priča. Legenda kaže da su mladoj plemkinji koja je živela u blizini razbojnici ubili muža. Ona je potom dala sve zlato i srebro kako bi se izlilo zvono za kapelicu na ostrvu. Međutim, prilikom transporta do ostrva, zvono je za vreme oluje potonulo u jezero. Ona je zatim prodala sav svoj imetak i novac dala za izgradnju nove crkve. Nakon njene smrti, papa je, u spomen na njenu dobrotu, dao nalog da se izlije novo zvono za kapelicu na ostrvu – zvono koje ispunjava želje svakom verniku koji na to zvono zazvoni. Do ove barokne crkve vodi 99 stepenika , a veruje se da mladoženja na dan venčanja treba da uznese mladu do crkve preko tih 99 stepenika, i da će im to doneti sreću. Ove legende i verovanja koja se vezuju za ostrvo učinili su ga još popularnijim, a ta popularnost dovela je do velike zagađenosti jezera, protiv koje se slovenačke vlasti svakodnevno bore.


39407849_2179930762253511_6174691425658077184_n
39502612_1755489787883436_2322297763364077568_n

Naših 40 minuta na ostrvu brzo je prošlo – ali je sasvim dovoljno za obilazak. Sa ostrva smo mogli da uživamo u pogledu na Julijske Alpe i grad Bled iz drugog ugla.

39441644_209547576584305_3082680886571827200_n
39441128_315099639257806_7001478432638894080_n

Kada smo se vratili na kopno, krenuli smo ka Bledskom zamku, do koga se stiže za 20ak minuta lagane šetnje. Nadali smo se da ćemo penjanjem do zamka uhvatiti veličanstven pogled na jezero u suton, ali nismo uspeli – jer se za veličanstven pogled mora kupiti ulaznica u zamak koja košta 11 evra. Zadovoljili smo se manje veličanstvenim pogledom sa malo niže tačke, i spustili se ka gradu Bledu.



Već je bila suton i ulična svetla obasjavala su jezero sa svih strana. Pletne više nisu vozile, ali u Bledu je i tada imalo šta da se radi. Turisti su sada posedali u restorane na promenadi, jeli krempite i posmatrali mirno jezero. Iz obližnjih restorana odzvanjala je muzika uživo, deca su trčala na sve strane. Dvadesetak ljudi je čekalo red da se fotografiše u „Bledskom srcu” na obali.

39522319_1921636611231265_5879464526306344960_n

A mi? Mi smo krenuli ka autobuskoj stanici i sačekali svoj voz za Kranj. Bili smo zadovoljni što smo došli. Nije nas ništa oduševilo, ali ne možemo reći da nije bilo lepo. Zaključak: Bohinj za uživanje u prirodi, miru, lepoti, kupanju, suncu… Bled – za šetnju u popodnevnim/ večernjim satima. Žao mi je bilo što nismo stigli da posetimo kanjon Vintgar, ali to nekom drugom prilikom. Svakako ću se vratiti opet u Gorenjsku.

39406215_1009140035962413_2016123653799804928_n

Da li ste vi videli Bled? Da li je vas oduševio? Pišite mi vaša mišljenja u komentarima.

Categories
Kroz prirodu Putnica Slovenija

Bohinj – jezero koje mami uzdahe

Eh, taj Bohinj…Koliko sam samo puta gledala fotografije čarobnog jezera, sanjareći da ću ga jednog dana posetiti. Sve je izgledalo kao san, sve dok se nisam tamo zaista pojavila. Kročivši na tlo gradića Ribčev Laz shvatila sam da se snovi zaista ostvaruju, samo ako se dovoljno potrudimo da ih ispunimo.

Uzbuđenje je počelo da raste od samog dolaska na glavnu železničku stanicu u Kranju. Marko i ja smo nestrpljivo čekali voz za Bohinjsku Bistricu, U turističkom info centru u Kranju dobili smo mapu jezera, koju smo detaljno izučavali. Plan je bio da prepodne provedemo na Bohinju, a da nakon toga odemo do Bleda.

kranj zeleznicka41.jpg

Voz je došao tačno u minut, a mi smo se oduševljeno smestili i pripremili na posmatranje zelenih pejzaža Gorenjske. 70 minuta vožnje nas je delilo od Bohinjske Bistrice, sa presedanjem u mestu Jesenice. Voz je bio krcat – što se i očekivalo, s obzirom na popularnost naše destinacije.

„Zeleno, volim te zeleno…” – sigurno su omiljeni stihovi Slovenaca, jer smo prilikom vožnje primetili da priroda ovde dominira, da je bujna, očuvana i neokrnjena. Slovenci je čuvaju, a ona im zauzvrat daje božanstvene prizore.

sdr

dav

„Naredna stanica: Bohinjska Bistrica” – čulo se na razglasu. Gomila ljudi pohrlila je ka izlazu, usput pokupila i nas, tako da smo se za tili čas našli napolju. Sačekali smo da prođu oni koji su u žurbi, i polako krenuli ka gradiću. Do jezera nas je delila staza duga oko 5km, i bili smo spremni za tu šetnju.

Međutim, odmah iza železničke stanice stajao je autobus koji je vozio ka mestu Ribčev Laz, na samu obalu jezera. Zašto ne sačuvati noge i snagu, ipak nas čeka naporan dan? Ušli smo u autobus, i kupili kartu, koja je bila besplatna! Naime, vozač svakom napomene da kupi kartu, koju vam ištampa u vidu fiskalnog računa. Zanimljivo je bilo posmatrati osmehe ljudi koji su pri ulasku, pripremivši novčanik, primetili da je cena karte 0,00€. Ovaj gest mi se veoma dopao, i pokazao je gostoprimstvo Slovenije na najlepši mogući način.

39409438_294251684714187_8854504255311052800_n

39515494_1667028293443669_7094717306437107712_n

Naredni momenat koji pamtim bio je prvi pogled na Bohinjsko jezero. Nestvarna lepota. Različite nijanse plave, od one najsvetlije do najmodrije. Obasula me je neizmerna sreća i uzbuđenost. Kameni most i crkva krasili su očaravajući ambijent. I stvarno sam se tako osećala – očarano. Nisam ništa pričala. Samo sam gledala, i upijala. Sunčeve zrake, miris šuma, svežinu vetra, zvuk talasa..

39441965_1756386474479552_1343113050294583296_n

Prešli smo kameni most, i krenuli ka jednoj od uvala, gde smo odlučili da provedemo naše prve trenutke ovde. Vreli je avgust, i velika je šteta da se ne osvežimo u kristalno čistoj vodi. Ali, i ledenoj. Toliko ledenoj da se ja nisam usudila da uđem, Marku to nije predstavljalo veliki problem, više krupno kamenje koje je otežavalo sam ulaz u vodu i ležanje na improvizaovanoj plaži. Ja sam se smestila u hlad, jela nektarine koje smo poneli i uživala u pogledu. Stvarno sam se osećala kao na nekom rajskom mestu. Bohinj mi je delovao divlje, još uvek neistraženo. Iako dosta posećeno, nije mi odavalo utisak veoma popularne turističke atrakcije – ovde je najviše bilo Slovenaca. Uživali su tu u vožnji kajaka, biciklizmu, šetnji, kupanju. I što je najbitnije – ovde su mogli da uživaju u miru i tišini. Ovde nema kafića, diskoteka, splavova, nema hordi turista.

sdr

39442915_712846012401538_5234752792299569152_n

39453553_224559918231700_4245776614652116992_n

Ostatak svog vremena ovde provela sam na jednom kamenu u jezeru, sedeći s nogama uronjenim u ledenu vodu, i gledajući u daljinu. Nirvana. To je ono što mi često nedostaje na putovanjima. Da se isključim, opustim, da ne brinem, da se prepustim…Bohinj mi je to pružio.

dav

U gradiću Ribčev Laz smo kansije prošetali, probali domaći sladoled, hranili jariće, a zatim nastavili ka mestu Ukanc, gde smo želeli da se popnemo žičarom na Vogel i uživamo u pogledu na jezero. Ni prilikom šetnje nismo mogli da odvojimo pogled od jezera, koje je vremenom postajalo sve plavlje.

39467129_327277871197724_560857179066728448_n

39442270_518317961941474_8156324692479705088_n

U jednom trenutku palo nam je na pamet da bismo mogli stopirati do Ukanca, kako bismo uštedeli vreme i od ovog putovanja napravili još veću avanturu. Posle pet minuta zaustavio se jedan automobil – to su bili momak i devojka iz Nemačke, koji su došli u Sloveniju na odmor, i tražili kamp u kom bi mogli da uživaju na jezeru barem dva dana. Ostavili su nas na našem odredištu, a oni su nastavili dalje, jer u ovom kampu nažalost više nije bilo mesta.

39536022_719053625121439_1674309102454439936_n

39522073_2226195974267372_78941460245774336_n

U Ukancu se nismo dugo zadržali. Obišli smo kamp i malo odmorili na jednoj od plaža. Prošetali smo u susret planinama koje su se dizale iznad zelenih livada, Idilične slike bile su nam sve vreme pred očima – krivudavi puteljci vodili su do kuća i etno-restorana, kravice su pasle na livadama, a sunce je doprinosilo i našem vedrom duhu. Uostalom, kako da ne budete vedri i nasmejani kad ugledate ovako nešto?

39506478_928901237298545_7631484954538409984_n

39520165_279506495977580_2000048390074793984_n

Preko puta samog kampa ide jedan uspon, koji vodi ka žičari i vrhu Vogel. Velika mi je želja bila da se popnem na vrh i sama napravim fotografiju koju sam dugo čuvala na desktopu svog računara. Da tu fotografiju doživim, da je uramim u svojim mislima. Međutim, bezobrazno visoka cena vožnje žičarom od 40 evra za nas dvoje spustila me je na zemlju. Prourokovala je malu dozu sete u meni, ali mi nije umanjila doživljaj Bohinja. Ono što sam videla do tada bilo je sasvim dovoljno da se u mom srcu i mislila napravi jedan bohinjski kolaž, koji tu ostaje uramljen zauvek.

sdr

39453222_440122179811093_7249951859899629568_n

U blizini kampa Ukanc pronašli smo autobusku stanicu, na kojoj smo čekali autobus za Bled. Mapu Bohinja sam vratila u torbu. Bilo je vreme za nova otkrića! A kako sam doživela Bled – pročitajte ovde.

Da li ste vi bili na Bohinju? Da li ste ispunili sebi želju i popeli se žičarom na Vogel? Podelite sa mnom vaše utiske u komentarima!

A ako vam se svideo ovaj tekst, pročitajte i tekst o najlepšem slovenačkom srednjovekovnom gradiću.